Donacije

Popularno na Blogu

Pratite me na Facebooku

Blog kategorije

Izdvojeno

Dugo vam nisam pisao. Povremeno ste me mogli pratiti putem statusa na Facebook stranici, a oni koji nisu na 'fejsu' vjerujem da imaju dojam da sam negdje 'izgorio' i da nakon putopisa ova stranica odlazi u ropotarnicu povijesti budući da se na blogu nisam javljao od lipnja ove godine. Oni što su mi bliski, koji su s područja mojeg rodnog Lipika i Pakraca manje-više su upoznati sa situacijom i znaju da im pišem svakodnevno. Ipak i u tom okruženju velika većina brka neke stvari pa donosim jedan osvrt. Najbolje ovako - pred kraj godine kad svi nekako rezimiramo ili bi bar trebali malo analizirati što smo učinili, gdje se nalazimo te što planiramo dalje? 

Prvi ukupni dojmovi nakon povratka s putovanja od New Yorka, preko Kube i Južne Amerike koje je trajalo 154 dana objavljen u 445. broju Pakračkog lista od 31. svibnja 2013.

Vraćam se metroom s plaže, 19 je sati, mrak, ‘našikan’, pun pijeska, dok dobar dio njih u odijelu završava radni dan. S pijanim osmjehom koji se ne skida s lica još od valjanja s Gabrielom po Copacabani. Ima nas ‘jebivjetara’ što se sunčamo i dangubimo na plažama Ria de Janeira, a doma s noge na nogu laganini grabimo u japankama uz stav da nas boli briga za sve.

Prvo idemo na vikend u Registro, a onda u Florianópolis. Pet dana živjet ću u okruženju Jeffersonove obitelji, rodbine i prijatelja, a svi redom odnosit će se prema meni kao da sam član obitelji. Tako je kad s Brazilcem postanete prijatelj, a do kud ide granica gostoprimstva saznat ćete do kraja ovog teksta.

Pet zvjezdica ponosno stoji iznad grba Nacionalnog nogometnog saveza Brazila (CBF ili Confederação Brasileira de Futebol) simbolično označavajući ‘58., ‘62., ‘70., ‘94. i ‘02.. Pet trofeja sa svjetskih nogometnih prvenstava! Nogometni kralj Pelé i ostatak ekipe: Garrincha, Romario, Rivaldo, Ronaldo, Ronaldinho - samo su neki nogometni velemajstori iz široke lepeze brazilske stoljetne nogometne tradicije. No, kakve nogomet ima veze sa São Paulom, našom prvom destinacijom u Brazilu? Ovdje će otpočeti igre, Svjetsko prvenstvo u nogometu 2014., ovdje i mi počinjemo našu priču.

Baš kad pomislim da se u putovanjima autobusom Južnom Amerikom snalazim k’o riba u vodi, tako me lik u Santa Cruzu u Boliviji izigrao da to nisu istine. Kako nevolje i pogreške nikad ne dolaze same već u paru, dalje sam svojevoljno pogrešno uklizivao na njihovom terenu. No, sve je dobro krenulo u Cuscu (Peru) i ipak se na kraju sretno završilo nakon četiri dana u São Paulu u Brazilu (klikni pokraj za uvećanu sliku). U četiri dvoznamenkaste vožnje autobusom, prevalio sam oko 3600 kilometara i preskočio dvije vremenske zone.

Zamislite gradić bez automobila. Do kojeg se može doći samo vlakom kojim se uz transport ljudi obavlja i transport svih resursa. Ulice su dovoljno uske tek za pješake i kolica kojima stanovnici vuku sve potrepštine za život. Radi se o Aguas Calientes, malenom mjestu nekoliko stotina metara udaljenom od podnožja “Starog vrha”, “Old Peak” ili na starom Quechua jeziku Machu Picchu, najpoznatije turističke atrakcije Južne Amerike.

Pokorili su ih, zabranili im običaje i religiju. Ono malo vlastitog dostojanstva izgubiš kad te natjeraju da gradiš njihove crkve na mjestu gdje su (s)rušili tvoj hram. Sve po znaku Svetog križa, jednoga Boga i blagoslova Pape. Kad se staviš u kožu pobjeÄ‘enoga mislim da osjećaš vrhunac poniženja.

"ÄŒuvao"’ sam ju za put, duuuugi put. Ipak, ona je uvijek tu, ne samo kada putujem. Svakodnevno se mota po mislima, puni srce, prožima ga nekom posebnom energijom. I baš kao što će se tekst u svakom odlomku prelamati prebacujući težište s nje na put i nazad, upravo tako nekako i naš odnos ima svoje oscilacije. Titra, titra oko pravca, te beskrajne linije koja simbolizira obostranu ljubav.

Ono što je za Ekvador Montañita, to je za Peru Máncora - njihova najpoznatija plaža. Ipak, potrebno je reći da je potonja ipak stepenicu ili dvije niže, ako pričamo o noćnom životu i ljepoti plaže, te dvije stepenice više, ako pričamo o kvaliteti i ponudi hostelskog smještaja. Ovdje kao da nemate razloga izaći van hostela osim ako želite surfati na valovima Tihog oceana.

Kako sam ja bar počeo misliti globalno. Ispričat ću vam priču i dati koju ideju. Možda se pronaÄ‘ete, možda se odvažite! Ja sam pod utjecajem putovanja Južnom Amerikom koje traje više od 100 dana, ali isto tako znam da se vrlo teško osloboditi okova koje nameće mala sredina u kojoj misliš da nemaš izbora, okova koje nameće Hrvatska. Ovo je moja posveta kako da zahebeš naciju i birokraciju te misliš globalno! Normalno, s Hrvatskom u srcu!

Malo da zaokružim dojmove po Ekvadoru, državi koja je najveći svjetski izvoznik banana gdje sa malo više od 5 milijuna tona godišnjeg izvoza podmiruje 30% svjetskih potreba. Isprva je bilo ‘banana’ ovdje, pogotovo u Quitu kad sam došao te je nemilice svakog dana padala kiša. Uletio sam baš u kišnu sezonu.

Kažu da u ljubavi godine nisu bitne! Držim da su žene kao vino. No, kao već prosječan enolog znam da je svaku pravu butelju potrebno pravilno i skladištiti. Ono što sigurno stoji je da žena u godinama zna što i kako želi. Zna i kako to ostvariti.

Poznat vam je možda film Spread iz 2009. u kojem Ashton Kutcher glumi velikog švalera koji se provodi na tuÄ‘i račun. Jebava okolo, smješten je za džabalesku kod žena u luksuznim zdanjima, a dok su one u poslu, on već "posluje" s drugima. Sve što Ashton od materijalnog ima je odijelo, a od nematerijalnog zarazni šarm pomoću kojeg odvede svaku bogatu ljepoticu u krevet s neke gala večeri. On je, grubim rječnikom rečeno, muška kurva. Pokušajmo se igrati malo Ashtona...

Nisam neki planinar, štoviše nisam se nikad petljao s vrhovima. No, kad smo kod planina i penjanja, držim se stare planinarske izreke koju sam čuo od mog uzora u planinarskom svijetu, prijatelja Josipa Šuprine; “Važno je popeti se, pa makar i na Venerin brežuljak!”.

Iza sebe ostavljam Medellin, a krajnja destinacija je Quito, glavni grad Ekvadora koji leži na 2800 m.n.v.. Put od hostela do hostela trajao je oko 30h, a 25h proveo sam u autobusu s kojim smo prešli oko 1150 kilometara. Gledam maestralne vozače kako savladavaju uspone jer ispred i iza nas nalaze se samo planine, planinski lanac Ande. Misliš da je vozač kao vozač, no ipak ovima skidam kapu uz duboki naklon.

Strah da će te stići ruka mafije nikad ne prestaje. Osveta se uvijek servira hladna, a svi kojima si se u životu zamjerio imaju jako dugo i sasvim dobro pamćenje. I sve se to prenosi s koljena na koljeno... 2010. je godina i bilo je to zadnji put da je netko pokušao ubiti Roberta, oteti njegovog nećaka i izvući od obitelji veliku svotu novaca. Dio obitelji do sad je pobjegao u Argentinu, a neki su promijenili i identitet.

Trebaju nekog turista da kaže koju o Medellinu. Taj sam! Televizija je došla u Pit Stop, najveći hostel u cijeloj Kolumbiji, koji može ugostiti 105 ljudi. Isprva moje nepričanje španjolskog nije bilo problem. Kasnije, kad su vidjeli što ja sve znam o Medellinu, to je bio njihov “excuse” i ne budi im teško čekali su da se još tko, možda normalniji,  probudi iz kome od sinoć. Rekoh im da se tu na bar pedeset mjesta može "probati" kurve, da postoji pet swinger klubova od kojih sam ja posjetio dva, da su žene pravi "mrak", a cijeli grad je prava Sodoma i Gomora.

Nasmijan prolazim pokraj spomenika Cervantesu sjetivši se njegovog Don Quijotea, lutanja i svega što hrabri vitez od Manče čini i vidi na svom putu. Lutam po Cartageni, do sad najljepšem gradu koji sam vidio na putu po Južnoj Americi. Vidim li ja umjesto Cartagene Dubrovnik? Kad okrenem glavu na drugu stranu vidim li ja to mali Miami? Ili kad pogledam zalazak sunca, da li je to možda Zadar? Ili je samo sunce i vrućina, možda me nešto opilo? Bilo da ljepota ovog grada, lijepe dijevojke koje šetaju ulicama ili piva, Aguila od litre koja me lagano uzima pod svoje?

Danas, 7.3.2013. brojim 81. dan na putu. Iako putujem sam, u ovome što živim i radim sve sam samo ne sam. Uz mene obitelj, rodbina, prijatelji i poznanici. Uz mene svi vi koji pratite ovu avanturu. Iza mene je u Hrvatskoj postavljena cijela logistika prijatelja koja se brine da ovo što ide van bude na kvalitetnoj razini. Zbog svih vas putovanje neće stati na 100. danu!

Drugog dana predložio sam posjet nudističkoj plaži. “Gdje?” upitala je čisto iz znatiželje iako nije bila spremna na nikakvu golotinju na javnom mjestu. “Svaka sljedeća na kojoj baš nema ljudi je nudistička”, rekoh joj uz smješak.

Ona je poslovna žena koja radi na visokoj poziciji u banci. Kćer staru tri godine ostavila je doma s ocem koji, kako ona sama kaže, još uvijek joj je samo dečko. Naporan rad na trenutke je zamijenila odmorom u Kolumbiji, u Santa Marti. Ona je Evelyn iz ÄŒilea. Evelyn što ima ono djevičansko Eve u sebi... Meke kože, raskošnih oblina, ona je prava latinoamerikana...

Santa Marta... Puno je razloga za posjetiti taj najstariji grad u Kolumbiji, jednu od najvažnijih kolumbijskih luka te mjesto gdje je skončao osloboditelj Simón Bolívar. Ipak, možda se ono najzanimljivije krije u okolici samog grada.

Prije otprilike mjesec dana pročitao sam koju o situacijama prilikom napuštanja Venezuele. Nešto u stilu da ne postoji direktan bus, odnosno da busevi koji voze “preko grane” u principu neće čekati turiste za potvrdu putovnice. Smetnuo sam to sve nekako s uma i priznam, uz Benoita sam pomalo sjedio na ušima jer godilo je to mom mozgu koji je svakog dana opterećen velikim brojem podataka. Opustio sam se, ne moraš Marko biti najpametniji, go with the flow...

U tjedan dana koliko sam boravio u Méridi zanimljiva ekipa prodefilirala je posadom Alemania. Prvo sam se zapio s urologom Carlosom i tu večer naučio sve o njegovim operacijama. Carlos je iz Ekvadora i priča samo španjolski, no u onom pijanom stanju sve smo se razumjeli. Zatim sam išao na paraglajding s njegovom kolegicom, Španjolkom Angelom, a za stolom do mene svake noći do tri ujutro bio je Vilim iz Njemačke sa zanimljivim teorijama života. O tome ću nešto kasnije.

Došavši u Coro, malo je nedostajalo da ga za par sati napustim. Izložen podosta velikom pritisku, s ukupnim opterećenjem od 20kg na leÄ‘ima prošetao sam nekoliko kilometara - polovicu grada - ne bih li našao kakav smještaj. Onaj moj, čiju sam adresu imao u mobitelu bio je upravo na tom drugom kraju. Cijena noćenja u Casa de los Pájaros je 15$. Što ću jesti kad to platim, ako mi je 20$ budget!?

Sjećam se vremena kad je moj Lipik otvorio turistički ured. Zatim ga zatvorio, pa poslije izvjesnog vremena ponovno otvorio. Nije bilo bitno što nekadašnji biser kontinentalnog turizma još netom nakon rata nije imao što za ponuditi, bitno je da postoji ured. U Venezueli je slika potpuno suprotna. Ima se što za vidjeti, ali turističkog ureda u nekim gradovima, što se narodski kaže, “Ni za lijek!”

Znoje mi se dlanovi dok brojim novce ispod stola jednog kafića unutar Parque Cristal centra. Svota koju mijenjamo nije naročito velika. Radi se o 200$, no sve te novčanice; dvadesetice, pedesetice i pokoja stotica, pitam se jesu li prave? U kakvoj je shemi ovaj lik kojeg sam pronašao preko interneta, a koji se prodaje za studenta iz Caracasa koji želi pomoći nudeći različite turističke usluge? Uz mene naravno Susan. Nakon deset minuta ugodnog razgovora sve dobro završava.

Poljubila me, prepustila se te je popucala napetost koja se mogla osjetiti posljednjih dana meÄ‘u nama. Poljuljalo me... Priznajem, nisam bio onaj pravi koji je gotovo uvijek na prvu zgrabio ponuÄ‘enu priliku. Oklijevao sam duže vrijeme, kao da sam želio biti potpuno siguran u ispravnost i istinitost ovoga što se dogaÄ‘a izmeÄ‘u mene i Susan. Možda je i sam Caracas kumovao tome. Strah u kostima i instinktivno tražim zaštitu!? Ovdje svake godine izgubi život 3500 ljudi, u cijeloj Venezueli oko 19 tisuća. Kao da život ne vrijedi pišljiva boba. Nikad ne znaš koji je metak namijenjen baš tebi.

ÄŒovjek koji je više od pola stoljeća na vlasti uživa ogromni respekt. Ne samo svojih zemljaka već politike i društva širom svijeta. Bila je 1959. godina kad je Fidel preuzeo vlast, svrgnuvši omraženog i korumpiranog diktatora Fulgenica Batistu. S Castrom u društvu na samom početku bilo je 80-ak gerilaca, meÄ‘u kojima i Che Guevara. Doista, kad je bolivijski vojnik Mario Teran 1967. išao ustrijeliti Che Guevaru, ubio je, baš kao što mu je Che i rekao; “samo običnog čovjeka”. Legenda je nastavila živjeti širom svijeta.