Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Kontrola na Chávezov način

14.02.
2013.
Venezuelanski bolivari

Znoje mi se dlanovi dok brojim novce ispod stola jednog kafića unutar Parque Cristal centra. Svota koju mijenjamo nije naročito velika. Radi se o 200$, no sve te novčanice; dvadesetice, pedesetice i pokoja stotica, pitam se jesu li prave? U kakvoj je shemi ovaj lik kojeg sam pronašao preko interneta, a koji se prodaje za studenta iz Caracasa koji želi pomoći nudeći različite turističke usluge? Uz mene naravno Susan. Nakon deset minuta ugodnog razgovora sve dobro završava.



U ovoj državi novce možete promijeniti na dva načina. Na službenom tržištu u mjenjačnicama možete za 1$ dobiti 4,3 Bs.F (8.2.2013. država je napravila devalvaciju na 6.3 Bs.F) dok na paralelnom, onom koje je kao zakonom zabranjeno, cijena varira od 9 - 19 Bs.F (Bs.F je službena valuta; venezuelanski bolivar ili Bolivar Fuerte). Kakva povjerljiva osoba iz višeg managmenta hotela dat će vam od 9 do 14 Bs.F za 1$, a ukoliko želite dobiti više morat ćete se izložiti povećem riziku i razmjeni s neprovjerenim ljudima. Uspio sam za svaki svoj dolar dobiti 17.5 Bs.F i nakon toga sve vam se čini jeftino. Putovanje gradskim autobusom koštat će vas 4 Bs.F, a modernim subwayom 1,5 Bs.F. Međugradski prijevoz do 2h vožnje koštat će 35 Bs.F, a recimo onaj od 13h vožnje platio sam 175 Bs.F ili po mojoj tarifi 10$. Venezuela ima najjeftiniji benzin na svijetu, jeftiniji od pitke vode, i njima je to poprilično kul, no ne vide da ih to lagano uništava te da se kontrola ovog resursa nalazi u krivim rukama koje vode Venezuelu, slobodno bih rekao, krivim smjerom.

Uspon Telefericom u Caracasu

Da se ne zaletimo s paušalnim izjavama, kako bi se možda mogla okarakterizirati posljednja rečenica, pokušajmo situaciju sagledati ipak malo odozgora. Zato, popnimo se u Caracasu Telefericom. Uspinjačom koja vas prevozi s 1000 m.n.v na jedan od vrhova planine El Ávila koji se nalazi na 2150 m.n.v. Za nekih 18 min, s jedne strane pruža se impresivan pogled na Karipsko more i ocean, a s druge strane na udolinu u kojoj se nalazi Caracas. Vidim zakrivljenost naše kugle, znam što je u daljini na sjeveru, zapadu i istoku... Osjećam kako se ona vrti i kako je sve to jedna kompaktna cjelina prekrasnih prirodnih ljepota. Istovremeno i beskrajnih ljudskih dostignuća koja nam omogućavaju da vidimo ovu ravnotežu što je priroda stvorila. U svemu tome ima i ljudske gluposti kojoj nema kraja. Kad znaš da će u tamo nekim uredima i dvoranama šačica ljudi odlučiti što ćemo s kim, koju politiku, koju ideju podržati i kako se ovaj svijet koprca u vlastitim govnima, u mulju od crnog zlata...

Pogled s vrha El Ávile na Karipsko more

Cijela Latinska Amerika, izuzev Kolumbije, grabi lijevom socijalističkom stranom i Chávez na neki način utjelovljuje jednog istinskog lidera i predstavnika cijelog područja. Ne zbog Venezuele kao države koja ustvari nema osobitu moć, već zbog svoje osobnosti, zbog toga što ima "grande cojones" da pokaže zube i usprotivi se međunarodnim dogovorima. Stvarna moć leži u najvećem Brazilu koji ipak vodi jednu odmjerenu politiku. No, kao što će Chávez poslati pomoć Kubi, podržati gerila skupine u Kolumbiji, financirati tko zna čije izbore, isto to radi i SAD svojom prisutnošću u Kolumbiji, kontrolom tržišta droge ili kad s "upraviteljima svijeta" izaziva nerede na Bliskom Istoku. Chávezov "otac" i mentor bijaše Fidel, a kubanska revolucija je ta kojom su se svi nahranili. Možda su sve to teorije zavjere no crno zlato sve financira...

PDVSA, (Petróleos de Venezuela, S.A) je peta po veličini naftna kompanija u svijetu koja je u rukama države. Chávez će novce usmjeriti na populističke metode te brojne socijalne programe koji ne donose previše dobra. Ova država polagano se kreće "kubanskim sindromom" na put kolektivnog siromaštva s jednom očitom razlikom: kubanski čovjek nije navikao imati, a venezuelanski je. Venezuelanski dodatni problem je država podijeljena na chaviste koji su totalno zaraženi fanatizmom i one druge, rekao bih obrazovanije, inteligentnije i bogatije, koji vide probleme. Po nekim procjenama, ovdje je oko 80% siromašnih, a oni su Chávezova ciljana i zaštićena skupina. Krov nad glavom za sve do 2020. U nekim segmentima, država se ponaša poput pijanih milijardera koji imaju novac u rukama, razbacuju se i ne znaju što će s njim...

Država je provela nacionalizaciju brojnih tvrtki, a onda je na vidjelo izašla ona stara da je država ipak loš gospodar. Unatoč postojanju sve brojnijih programa koji nastoje povećati domaću proizvodnju, sve se pretače na sukob između privatnog i društvenog vlasništva. Venezuela je danas suočena s 20%-tnom inflacijom, s umjetnim nedostatkom hrane koju proizvode privatne tvrtke koje jednostavno skrivaju svoje zalihe i nastoje situaciju učiniti ozbiljnom. Vidio sam ljude kako se doslovce tuku za šećer. Vidio sam pedeset metarske redove kad je došla povoljna hrana u državni Central Comercial Bicentario market. Svatko smije kupiti samo dva pileta... Još uvijek se ⅔ hrane mora uvoziti... O uvozu tehnike da ne pričam, a narodu postaje sve skupo jer ima sve manju kupovnu moć. No, kad je beg bio cicija? Chávez velikodušan, kupi, uveze i prospe bisere pred svinje...  

Spuštanje Telefericom u Caracas

No, spustimo se telefericom nazad u grad, u realnost. Dosta je promišljanja o politici za danas. Idemo kupiti meso za ćevape. Zadnji nam je dan u Caracasu i obećao sam djevojkama koje su me lijepo ugostile šest dana pripremiti nešto domaće. Kakvo meso kume, nema tu mesa u četiri sata potrage... Pa ovo je gore nego kad sam tražio pečenicu po New Yorku. I to, to sve zbog jebene politike... U sljedećem tekstu vodim vas u mjesta koja bi se željela baviti turizmom.

Carla, Susan, Mariana i ja
Obećanje ludom radovanje...




Pregledano 1762 puta