Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Putovanje s mislima na zabranjenu ljubav

25.04.
2013.

"Čuvao"’ sam ju za put, duuuugi put. Ipak, ona je uvijek tu, ne samo kada putujem. Svakodnevno se mota po mislima, puni srce, prožima ga nekom posebnom energijom. I baš kao što će se tekst u svakom odlomku prelamati prebacujući težište s nje na put i nazad, upravo tako nekako i naš odnos ima svoje oscilacije. Titra, titra oko pravca, te beskrajne linije koja simbolizira obostranu ljubav.



Máncora, deset je sati ujutro i ležerno odlazim do putničke agencije koju sam prije koji dan uočio kao svojevrsni “best buy”. Kupit ću danas kartu za put dalje jer ovo je posljednja prilika da se nakon pet dana "izvučem" iz ovog mjesta prije nego me snađe nestašica gotovine. Slična pizdarija se dogodila u Ekvadoru. Malo mjesto, plaža i dva bankomata, od kojih niti jedan nije htio poslušati Maestro ni Visa karticu, što me natjeralo da plaćam taxi u sat vremena udaljeno mjesto gdje ima kudikamo više bankomata. Kupujem kartu, mjesta još ima, no samo za potpuni luksuz. “Od 18:30h za Vas je rezerviran krevet, uključena je večera i doručak te u autobusu imate WiFi”, rekla je službenica potvrdivši moju rezervaciju za 18 satni put autobusom i 1170 km, nakon kojih ću biti u Limi, glavnom gradu Perua. Nakon doručka u hostelu, koji je uračunat u cijenu smještaja, razmišljanje me navodi da ne moram više ništa jesti do te večere, pa sredinom dana guštam tek krišku lubenice. Ali ta "večera" tek u 21h, pa ne bi se ni malo dijete od toga najelo. Meso za jedan zalogaj, nešto riže, a desert, kolač od 1,5cm x 1,5cm... Dobro, moja greška, nisam se osigurao.

Večera

Ona je ipak ta koja gleda na sigurnost u životu. Ja to ne dajem. Nisam se nikad pretvarao, obećavao joj bajke i zna da sam čovjek koji se može u svakom trenutku, nakon godinu-dvije, okrenuti i reći - idem, zbogom! Moja povijest je to pokazala. Ipak, ona me najbolje poznaje, pred njom jedinom nemam tajni i nekako vjerujem da je u ovom slučaju to nešto drugo, da bi to moglo biti to. Osjećam neke stvari duboko u sebi. Mi ribe smo osjećajne osobe koliko god se trudili ponekad zatomiti osjećaje. No, razumijem ju, jer na kraju svega, pa koja žena ne traži sigurnost? Koja se želi osloniti samo na ljubav? Zašto se osloniti na to što si međusobno savršeno odgovaramo, na maštanje o zajedničkom životu dok ležimo goli jedno pored drugog. Sve je to svojevrsna imaginacija. Možda.

Kad putujete prema jugu Perua, vozite se Panamericanom Norte, svojevrsnom peruanskom autocestom koja je ipak brza dvosmjerna cesta te prati obrise zapadnog dijela južnoameričkog kontinenta.

Pojeo sam "večeru", krevet od obećanih 180 stupnjeva bio je sve samo ne to. Vjerojatno na 160, i ljuti me ta nepreciznost i nedorečenost za koju sam platio 300-tinjak kuna. Gužvamo se s ručnom prtljagom i nije to taj potpuni komfor zajamčen od strane prijevoznika iako je ovo najudobnije što sam se ikad vozio u autobusu pogotovo kad uzmemo u obzir vožnje Južnom Amerikom gdje sam ponekad imao osjećaj da živi nećemo stići do odredišta. Ljudi gore na katu iznad nas još su pod manji kutem, ali karta je karta, svi se vozimo na isto odredište.

Često smo se ona i ja pitali jesmo li povukli “krivu kartu”. Sve je trebalo i moglo izgledati kao savršena avantura, no, dogodila se ljubav. “Zapetlja se život, ne mogu se odvezat od tebe...” Nije od jučer, gotovo dvije godine bez raspleta. Ljubav koja prelazi sve prepreke, sve udaljenosti. Ljubav koja opstaje unatoč ovom putu. “Možda će me smirit tuđi svit...”, nije uspjelo.

Bude me nervozni bebači, razdanjuje se te se pred nama otkrivaju planinsko pustinjski tereni, većinom nenaseljena područja, strme pješčane plaže i pitam se je li to područje uopće istraženo? Nedavno su tu negdje u pijesku otkrili tragove stare pre-Inka civilizacije. Kakve li sve tajne krije Tihi ocean? Gledam u daljinu... Sretan sam što još uvijek živimo u svijetu kojeg nismo istražili do kraja, gdje nas svakog dana nešto novo iznenadi. Na kraju svega, radost je kad ti život nije monoton, kad te baca i miješa poput valova što nadiru na obalu. Ne znaš kojom silinom i gdje će te udariti.

U podne smo u Limi, izlazim iz busa i gubim dva sata na transfer novca. Bankomati ne daju pare na Maestru pa u internet cafeu putem internet bankarstva prebacujem na Visu. Na kraju svega me zbunila ponuda Sol ili Dolar. Logično me razmišljanje vodi da se radi o protuvrijednosti, tečaju u dolarima pa odabirem tu opciju nakon čega me bankomat iznenađuje izbacujući američke dolare. Eee debilu, sad traži lika za promjenu i nadaj se da ćeš dobiti valjane novčanice. Sve je u redu te na kraju stižem kupiti kartu za Cusco jer se ne želim zadržavati u ovom velikom gradu. Trebao sam se naći i upoznati s Gisele, sestrinom frendicom. Djevojka je, izgleda, kratke pameti pa je zaboravila pitati na koji ću kolodvor izaći jer ovdje ih ima k’o tramvajskih stanica. Svaka agencija ima svoju zgradu, svoje pristanište. Gisele mi je ostala u glavi jedino po slikama s fejsa, a ono što mogu reći preko toga i s obzirom na još dvije djevojke iz Lime koje sam kasnije upoznao, one su nekako proeuropski sređene "mačke", drugačije nego Inka-looking djevojke iz ostatka Perua. Nebitno, u 17h krećemo za Cusco, na još jedno duuuugo putovanje... 

"And love is not the easy thing...” Ona mi zna reći da “Kad nekoga tako voliš, moraš ga pustiti”, misleći valjda na onu maksimu da kad je najslađe da treba stati s jelom. Ja nikad nisam vjerovao u te izjave ljudi s pomalo mazohističnim stavovima. Više sam nekako na strani hedonizma. Činjenica je da ljubav pobjeđuje sve samo u filmovima. Živim svaki naš susret i čudesno je kako njenu zelenu točkicu na gmailu možete doživjeti na poseban način.

Ovaj put agencija CIVA nije podbacila te je na terminal poslala bus iz top klase. Svatko kao da ima svoj kokpit. Vlastiti monitor, slušalice i daljinac, kožna sjedala koja ovaj put stvarno idu u horizontalu, a zastorima se možete tako ograditi da je doživljaj kao da imate svoju malu cestom plutajuću sobicu. Večera je ovaj put ipak izdašnija, doručak nije neki čips već sendvič potpomognut s voćem i nekoliko različitih grickalica. Vozimo se 20h, a nakon što smo niže Lime nastavili obalom i Panamericanom Sur, kod Pisca se odvajamo u planine. Prijeći ćemo 100km manje nego u prvoj turi, oko 1070km, no ovaj put ćemo se od obale uzdignuti do andskih, pomalo impresivnih 4000 mnv, da bi se na kraju spustili u Cusco na 3400 m. “Another morning, another place”, o da, always somewhere...

Puno je to pjesama, puno jakih stihova, no i danas mi u glavi zvoni jedna stvar i jedan događaj. Na ovoj visini je hladno, osjećam se kao da je sredina prošlog prosinca. Sjedimo u autu, mrak je, zagrljeni, kao da postojimo samo nas dvoje netom prije mog odlaska na put. Četiri je mjeseca od tad prošlo, otkad sam ju zadnji put držao u naručju, kad su suze navirale, tekle niz oba lica dok je na radiju svirala Dugmetova “Sve će to o mila moja”...  Željela je krenuti no molio sam ju da pričekamo još koju minutu. Kao da je vrijeme stalo! “Uzaluuud, uzaluuud, sve je protiv naaaaaas..”. I doista, sve je protiv nas, pogotovo taj prsten na njenoj ruci.  





Pregledano 2279 puta