Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Ljubav i strah na ulicama Caracasa

10.02.
2013.
Plaza Bolivar

Poljubila me, prepustila se te je popucala napetost koja se mogla osjetiti posljednjih dana među nama. Poljuljalo me... Priznajem, nisam bio onaj pravi koji je gotovo uvijek na prvu zgrabio ponuđenu priliku. Oklijevao sam duže vrijeme, kao da sam želio biti potpuno siguran u ispravnost i istinitost ovoga što se događa između mene i Susan. Možda je i sam Caracas kumovao tome. Strah u kostima i instinktivno tražim zaštitu!? Ovdje svake godine izgubi život 3500 ljudi, u cijeloj Venezueli oko 19 tisuća. Kao da život ne vrijedi pišljiva boba. Nikad ne znaš koji je metak namijenjen baš tebi.



Otvorila su se velika staklena vrata Maiquetía aerodroma. “Yes, now I’m here!” Sad definitivno nema nazad! Prvi put Južni Kontinent, kako ga od milja volim zvati. Poput nekog velikog moreplovca koji otkriva novi svijet. Poput mog imenjaka Pola. Iza mene svi oni kubanski problemi. Umalo me nisu pustili da izađem van jer nemam povratnu kartu. “Nisam se ni mislio tu vraćati”, rekoh im ironično. “Putujem, ljudi, po svijetu!” Dočekali me namrgođeni pogledi. Kakve li razlike od toplog naroda kojeg sam ostavio iza sebe... Kakva dobrodošlica? Shvaćam da ovdje nema zajebancije, ali prihvaćam pravila igre. Ulazim u WC i vojničkom disciplinom se organiziram. Raspoređujem novce na četiri pomalo skrivena mjesta u ruksacima. Instiktivno nakon par minuta odabirem jednog od dvadesetak službenika koji mijenjaju lovu na paralelnom marketu. Potencijalno opasno, no tako mogu dobiti do tri puta više nego službeno. Mijenjam samo 10$ jer što prije želim otići odavdje, što prije želim u centar, u grotlo Caracasa.

Sve drugo opisat će se vjerojatno u kakvoj knjizi, no idemo na idući dan, na moje prvo jutro u Caracasu. Govori mi kako je sinoć vježbala engleski jer nije znala što će mi ujutro reći kad krenemo u obilazak. Ona ga kao ne priča, no kad je nasamo sa mnom pokazala je jednu totalno drugu sliku. Susan je samo malo povučena. Gledam ju dok priča. Kako lijepo lice, kakve zanimljive oči, veseli smješak pun prekrasnih bijelih zubi koje dodatno ističe njena tamna put. Kako želim poljubiti te usne, kako želim osjetiti to napeto tijelo. Za doručak je spremila nešto tradicionalno - Arepu i jaja s rajčicom. Jelo s kojim ona sama nije bila zadovoljna, a ja sam se na sve nekako obazirao sa smješkom jer sam osjetio toplinu ove osobe.

El Calvario

Obilazimo zajedno zapadni dio grada koji je manje siguran, no tamo se nalazi bogata kolonijalna arhitektura koju svakako treba vidjeti. Capitolio, kuća osloboditelja Simona Bolivara i Plaza Bolivar koju ima svaki grad i koja jednostavno govori - ovo je centar centra! Prostor definitivno nije u skladu s osjećajima koji te prožimaju. Urbanistički dotjeran, čist i lijep, no dok vadim fotoaparat i slikam jednostavno mogu osjetiti na sebi poglede. Ipak sam ja, primjećujem bez pretjerivanja, jedini turist koji vadi fotoaparat i povremeno slika. U očima vidim da ni njoj nije svejedno i govori mi da ne slikam toliko... Prolazi sve bez problema i pješačimo petstotinjak metara do El Calvaria, prvog parka u Caracasu. Dobio sam upute da ni slučajno ne vadim fotaparat na tom putu jer bi moglo biti problema. Taj put tako i izgleda; ciganlija, puno smeća i zapišano. El Calvario, lijep, smješten na brdu, jednostavno ostavlja bez daha način na koji izolira tu gradsku buku te kako se s njega pruža lijep pogled.

La Estancia

Susan me odlučila odvesti do sveučilišnog kampusa u sklopu kojeg je i njen fakultet arhitekture, da bi nakon svega išli u park La Estancia, park u kojem ona rado uživa u prirodi dok čita. Ležimo jedno pokraj drugog i totalno sam opušten. Po prvi puta se osjećam sigurno, a njezina blizina u vodoravnom položaju suviše godi. Uči me španjolski iz moje male knjižice, dok pokazuje interes za hrvatskim. Pomislim kako mi je ta knjižica čiju mi je kupnju savjetovala moja BFF (best friends forever) iz Hrvatske pun pogodak. Istovremeno učim i barim... :)

Susan i ja

Predvečer bi zajedno išli kupiti pivo, smijali bi se u busu, svidjela joj se moja čupava glava, iako je nisam još na Kubi uspio srediti. "Branila" mi je da stavljam gel na kosu. Učila me plesati merengue. Navečer, dok bi sjedili za kompjuterima u boravku pao bi kakav smajlić preko fejsa praćen "opasnim" pogledom. Prošla je sa mnom pola grada da nađemo meso za ćevape. Nije tog dana išla ni na fakultet jer me nije htjela pustiti da sam hodam. Kad bi trebao promijeniti nešto sitno dolara bojala se pustiti me na ulicu nego bi ona uskočila. Ma skoro da joj ne bi ništa ni uzeo, samo dao... Držala me kao kap vode na dlanu. Bivali smo si sve bliži...

Prvi poljubac dosta dugo smo čekali. Odbila me na prvu... Blokirala se i znala je da sutra idem, iako i ona ide sa mnom i bit ćemo još koji dan zajedno. Znala je da prepustiti se osjećajima znači i rastati se u suzama. Treba biti hrabar, “prihvatiti život u trenutku”, govorio sam joj. Unatoč svom tom srahu i povučenosti, Susan je eksplodirala, u njoj je buknula želja i strast... U polumraku sobe rasplamsali su se osjećaji i spojila tijela... Zaljubio sam se u Venezueli!

Učimo se plesati...
...kao i strane jezike :)




Pregledano 6170 puta