Koja o putu, putniku i vama

Ono kad sam rekao da vjerujem da ću na pola puta ostati bez para skoro se obistinilo. Što sam imao na početku puta isparilo je prije nekih pet do deset dana. Ako pogledamo REALNO situaciju. Nakon sigurnog utočišta kod sestre u New Yorku (25 dana s 18$/dnevno), dolazi Kuba (18 dana s 36$/dnevno), Venezuela (21 dan s 22$/dnevno) i Kolumbija koja će brojati otprilike isto toliko, ali trenutno me “izuva iz cipela” na gotovo 50$/dnevno. Nakon nepune četiri države, ja sam bankrot, a ostaje mi još toliko: Ekvador, Peru, Bolivija i Brazil. REALNO se ne ide dalje, no ja nikad nisam bio realan.

K tomu, zapeo sam u Medellinu. U Kolumbiji su u tijeku štrajkovi radnika kave, očekuje se da će se to u skoro vrijeme smiriti no nigdje se ne preporuča putovati busom. Medellin je pravi “sin city” i ako sam gdje mogao zapeti, nije moglo bolje proći. Cijene meÄ‘ugradskih letova su tek malo više od cijena putovanja autobusom tako da ću vjerojatno sljedeće letjeti za Bogotu. Trebam se kretati brže ako mislim stići do Brazila, iako ne volim dobiti površnu sliku o zemlji gdje se nalazim. Nije dobro zbog tekstova i 15-tak dana je minimum.   

No, postavlja se pitanje otkud čovjeku novci za dalje? Neki ljudi su već uplatili prilog i hvala vam! Kad sam račun stavio na web došli su upiti od ljudi, većinom prijatelja koji cijene ono što radim i sjeli su iznosi od 20kn pa sve do 1000kn. Možda sam za sve to mogao kupiti povratnu kartu za doma, ali to ne bi bilo fer - o karti ćemo razmišljati kad doÄ‘e vrijeme. 

Uz to, prošlog vikenda doživio sam veliko iznenaÄ‘enje. Trebao sam te subote u video-pozivu razgovarati sa četiri do pet prijatelja. No kada smo se čuli, imao sam što vidjeti. Pokazalo mi se njih valjda četrdeset, okupilo se za mene i oko mene, dali mi financijsku i moralnu podršku. Skupilo se te večeri 2602kn.

Hrvoje Kovačić je odradio golem posao oko organizacije, a Antonio Zandona i Antun Ciglenečki cijelu noć nesebično su posluživali ljude. Neki su na ovaj event došli umorni iz Daruvara, a neki, kao moja sestrična, potegli su čak iz Zagreba. Hvala vam svima koji ste bili!

Da cijela logistika ima valjda jednako smisla za dobru zajebanciju dokazala su četiri koktela koja su miksali u ponudi. Uz "običnu" kamikazu, drugi je bio ”Crna pantera”, treći “Suzanina suza” te “Baxov orgazam”. A ono iz čega su točili, ne znam otkud im samo ta ideja. (posljednja slika) :) 

Kad smo kod logistike iz Hrvatske, Dejan Iličić tu nosi glavni teret. Unatoč brojnim poslovno-privatnim obvezama u kojima se nalazi svaki mladi poduzetnik, izradio je blog stranicu, a njegov tim mladih online marketinških stručnjaka dao je odreÄ‘ene PR upute. Na Kubi Facebook mi je na vrlo ružan i odrješit način zbog kakvog embarga zabranio promociju, da ne pričam o nebrzini interneta, a Dejan redovito preuzima sve probleme koje mi na putu uzrokuje tehnologija. Lana Ljevaković cijelo vrijeme lektorira tekstove i brine se da povremeni prijevodi na engleski budu u duhu tog jezika, gramatički ispravni. Jer jednostavno: “Pipl mast trast as!” Ako nekad i naiÄ‘ete na pogreške to nije do Lane, jer ni ona zbog privatnih obaveza često ne stigne odmah lektorirati tekstove. Mislim da ne moram spominjati da se radi o prijateljima koji volontiraju na ovom projektu. Ne samo da volontiraju, već ulažu svoje vrijeme i svoj novac.  

Krenuo sam na put, na samom početku i novoosnovani fun club je dao podršku, PR je rekao samo da budem ono što jesam, prijatelji suputnici rekli su koju, vidio sam svijeta i vidjet ću... Ostao bez novaca, nekad zaspem gladan, zna se dogoditi da tjednima u tuševima Južne Amerike nema tople vode... Volim sve probati pa me srežu tu i tamo kakvi problemi s probavom zbog prilagodbe ili jednostavno loše hrane. Putujem unatoč svemu dalje... Optimizam ulijeva i brojka od preko 1000 ljudi koji me od jučer prate na Facebooku. Sve to u 80 dana... I kako da onda ne vjerujem u ljude? Kako da onda ne putujem dalje, bez obzira na okolnosti, bez obzira na to što mi svi oni nedostaju i što mi nedostaju njih dvije, djevojke koje volim. Putujem do cilja - do Brazila - i ne brinem za sutra...