Uđemo u Kolumbiju bez žiga, a onda ajmo back...

Probudio sam ga u 6h. Ja te noći nisam spavao. Smatrao sam to nebitnim jer sam želio "završiti" Venezuelu. Tekst o Méridi, prebacivanje fotografija, videa s iPhonea, sortiranje, pražnjenje memorije i punjenje baterija jer sve mora biti spremno za Kolumbiju. Spavanje me jednostavno nije zanimalo kad je postojala mogućnost da sam sebe ulovim jer sam debelo kasnio s tekstovima. U 7h otisnuli smo se s terminala u Méridi u malom busu gdje smo srećom ulovili zadnja mjesta. Nas dva i njih tri, svi s poširokim ramenima tiskamo se na stražnjih pet sjedala na ukupno 6h puta do San Cristóbala. Put nije najkraći jer autobus ostavlja i kupi putnike u drugim gradovima. Klonem tu i tamo, cesta me probudi, velika oštećenja ili oštri zavoji kad me mrgudi oko mene, koji isto spavaju, po zakonima fizike izbacuju iz ravnoteže.

U 13h smo u San Cristóbalu. Ubrzo lovimo bus za kolumbijski gradić Cúcutu udaljen 20 min vožnje od granice s Venezulom. Benoit, koji svoje informacije čupa iz vrlo opširnog Lonely Planetovog vodiča o Južnoj Americi, zna da ima direktan bus za Cucutu, odnosno da lovimo bus za granični prijelaz San Antonio del Táchira. U 16:30 prolazimo granicu bez da smo ikom pokazali putovnice, a bilo je sigurno desetak točaka različite kontrole. Kako je to moguće? No vozač nam govori da trebamo izaći i to napraviti u obližnjoj zgradi. Izlazimo, a ruksake s robom ostavljamo unutra. Vozač je samo krenuo pa je bilo malo trčanja za busom, vadi torbe van, svaÄ‘anja što nam je uzeo pare do Cúcute... Nije strašno, 1$ više, ali stvari su principa i točnog izračuna koliko nam novaca treba da ne moramo naknadno mjenjati bolivare... Tog dana nismo ništa jeli do Kolumbije i bojali smo se i vodu kupit jer smo bili pravo kratki s novcima...

Na granici od strane Kolumbije nam pokušavaju objasniti da mi u biti još nismo izašli iz Venezuele jer nemamo izlazni žig, pa hodaj preko mosta natrag na stranu Venezuele. Tamo plaćamo 107 Bs.F. (oko 6$) izlaz iz države. Benoitu sam u šali rekao da se skoncentrira, nakon čega šetamo nazad preko mosta, a on za to vrijeme čita iz Lonely Planetovog vodiča gdje je pogriješio i nastaje ova niže zanimljiva fotka. “To je ta avanutra!”,  kaže on, a ja razmišljam kako je to sve logika i sad će nam udariti žig za ulazak. Za shemu s busom sam negdje načuo, no kad ja isto budala se potpuno isključio na njegov Lonely Planetov vodič. “Baci ga u rijeku, vidiš da je iz 2010. i ne valja...” Izgubili smo malo više od pol sata, no kao da nismo jer po ulasku u Kolumbiju vraća se sat pol sata. Ok, kao da se ništa nije dogodilo idemo dalje.

U Cúcuti smo se na terminalu pozdravili, on će u dva sata udaljenu Pamplonu, a ja kupujem kartu za noćnu vožnju koja starta u 20:30h za krajnji sjever, za Santa Martu. MeÄ‘u dvadesetak mjenjačnica svi se trgaju za mene da promijenim baš kod njih preostale bolivare. Imao sam 1,2$. Ubijam nešto više od dva sata na kolodvoru i napokon mogu nešto i pojesti. Cúcuta i Kolumbija na prvi pogled čine se nekoliko desetljeća ispred Venezuele. Kolumbija je i meÄ‘u najskupljim, ako ne i najskuplja zemlja Latinske Amerike. Vožnju od 13h što sam platio u Venezueli 10$, ovdje košta oko 45$. Put za Santa Martu trajao je 14h, a uspio sam uloviti možda i dva sata sna. No kad sam došao drugog dana u 10:30h te nakon ukupnog putovanja od više od 24h u veliki hostel La Brisa Loca shvatio sam da sam napokon opet na svom terenu... Idem se točat u bazenu. Dobro došli u Kolumbiju!