Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Sex na stijenama

28.02.
2013.

Ona je poslovna žena koja radi na visokoj poziciji u banci. Kćer staru tri godine ostavila je doma s ocem koji, kako ona sama kaže, još uvijek joj je samo dečko. Naporan rad na trenutke je zamijenila odmorom u Kolumbiji, u Santa Marti. Ona je Evelyn iz Čilea. Evelyn što ima ono djevičansko Eve u sebi... Meke kože, raskošnih oblina, ona je prava latinoamerikana...



Krećemo za Parque Tayrona, nacionalni park na krajnjem sjeveru Kolumbije. Prašuma izuzetno bogata florom i faunom. Preko 400 vrsta ptica, iguane i druge vrste različitih guštera, majmuni koji će vas gađati kakvim orašastim plodovima, te rijetki no prisutni jaguari koji su ipak nevidljivi jer love noću. Ili pak kolone crvenih mrava što radišno stvaraju kakvu nastambu prenoseći sitne komadiće lišća desetak centimetara širokim, a nekoliko desetaka metara dugim trasama. Znate’l priču o crvenom mravcu?  Znam da je uporan... Još su neki uporni te se poput jaguara spremaju za noćni lov... U mom društvu odvjetnica Javiera, inženjer Pedro i već spomenuta Evelyn kojoj je 28 godina.

Pedro, Javiera i ja

Alkohol nije dozvoljeno unijeti u park. Garda na ulazu ipak nije pregledala sve torbe i prolazimo s bocom ruma ključnom za otpuštanje kočnica. Kad je krenula šetnja nisam bio svjestan ni sam što me čeka dok nakon dvadesetak minuta hoda nisam ugledao tablu da se nalazimo na “20% Arrecifes Beach”. “Fuck!!!”, ova dva ruksaka sprijeda i straga s oko 15 kilograma tjeraju znoj kroz svaku otvorenu poru na koži dok se penjem i spuštam stijenovito zemljanim terenom. Neću kukat, no lijevo je koljeno u ‘banani’, pod nož se još ne dam, ali očito je da ću jednom morat. Koristim podosta specifičan četveronožni način kretanja, u nadi da ću svaki put rukom zgrabit granu ili lijanu, a ne povući neku zmiju s drveta. Nakon sat i pol smo u Arrecifes Beach na kojoj nema kupanja. Ovdje, a i dalje utopilo se preko 100 ljudi. Puše, valovi su takvi da te smota i  neznaš gdje si. Shvatim da do kampa gdje idemo i gdje je centar zbivanja ima još oko sat vremena pjehaka. Gledam drveni putokaz i mislim si “Nemoj me j..” Evelyn je tu već “pukla”, iznajmila magarca koji ju je prevezao do odredišta, dok smo mi ostali grabili dalje po dugačkim pješčanim plažama i kojekakvim stijenama. Ovdje za transport svih resursa koriste konje i magarce i to je razlog zašto su cijene visoke. Recimo, cijena 1,5l vode je oko 18kn. Ne znam nove cijene, no iskopao sam podatak da sam na Plitvicama tu količinu vode 2007. platio 27kn. Dolazimo napokon u Cabo San Juan del Guia, mjesto gdje ćemo provesti tri dana. Prva noć, četverokrevetna sobica u jedinoj drvenoj kućici na stjenovitom brežuljku, uz more, koji presjeca dvije prekrasne plaže. Bračni i krevet na kat, one se dijele da će djevojke zajedno, a Pedro i ja svaki u jednom. Tipično ženska nevina podjela... Zadovoljan, no s mišlju da kad krenemo s alkoholom, pomješat ćemo se mi ipak malo drugačije. Volim prirodu i društvo, biologiju, te sam naučio nešto o Darwinu i borbi za opstanak. Ipak se mi nalazimo u životinjskom svijetu, u Nacionalnom parku Tayrona...

Kućica u kojoj smo bili smješteni

Dan smo proveli na plaži. Evelyn je postalo sasvim jasno da želim nešto s njom, kao što je i meni bilo jasno da bi se ona j.,  a da joj ne uđe. Usne nam na 10cm i pogledi ‘otkidaju’... Kad smo oko deset sati navečer riješili pola boce ruma, nije se usudila ni sama sa mnom u kućicu po ostatak, nego u društvu jedne žirafaste Nizozemke. Na koncu svi pod gasom, Pedro prvi odustaje i odlazi na spavanac, Javiera se zapetljala u priči sa svojim zemljakom Mariom, a kako je taj iscrpljujući razgovor završio to znaju samo njih dvoje. Rodrigo, također Čileanac raširio se kod nas na onaj bračni krevet kao Pale sam na svijetu. Gdje ćeš “ribo” sad!?

Grlim ju na terasi, dok se na dva metra nalaze Javiera i Mario. Ona opterećena njihovom prisutnošču ne prima poljupce. Terasa me podsjeća na pramac Titanika dok u daljini gledam valove kako se razbijaju o stijene. Samo da ne ‘potone’ ovaj brod na koji se želim ukrcati... Objašnjavam šaptom da je Javiera zauzeta svojom pričom i da ne obraća pažnju na nas. “Idemo prošetati dolje do stijena?”, pitam ju dok ju prodorno gledam iščekujući potvrdan odgovor. “Ne znam Marko, imam dečka...”, odgovara, a ja ju polako povlačim u hod, te ona olako radi prve korake, korake  što navode na grijeh... “Na godišnjem si, opusti se, nemoj sad razmišljati o ničemu”, nastojim joj isključiti sve prekidače...

...negdje u okolici zastave...

Baca mi se strasno u zagrljaj. Počinje razmjena poljubaca... Ovdje niže na stijenama kao da svijet ne vidi, kao da je sve dozvoljeno, neprimjetno, u mraku što para mjesečina... Ništa se ne čuje osim vjetra koji puše i valova što se razbijaju o dvadestak metara udaljenu obalu. Taman da netko i prolazi na pet metara ne bi ga čuli. Na samom početku ključ je u rukama ili kakvom strasnom poljupcu u okolini vrata. Jednom rukom s njene prednje strane šaram nježnim dodirima izvana dok se jačim stiskom druge ruke djelomično zavlačim pod njenu majicu na predjelu leđa. Znam da će u jednom trenutku puknuti kao kokica, zapalti će se kao šibica što ni ovaj jaki vjetar neće moći ugasit, a sve će nas to prebacit iz stajećeg u ležeći položaj. Uskoro završavamo na velikom oblom kamenu, ona ispod mene... “Želiš me samo pojebati!?”, pita me uz znatiželjan pogled. Cijelim tijelom uz jedno veliko začuđujuće “No!” govorim joj da to nije istina, a pogledom zar ne vidi tu strast koja se razvila između nas. Sve je nekako ubrzano vjetrom pa tako i komadi odjeće koji lete uokolo. Skida se sama, samo sam ‘pritisnuo’ start. “Marco, yo te quiero!” (Marko, želim te!), šapuće mi na uho dok već potpuno gol ležim na njoj. Njeno tijelo popunilo je sve udubine na tom dijelu kamena, a moja koljena ipak će trpit neko vrijeme. Neka... Povremeno se udaljim potiskom ruke o stijenu dok promatram tu raskoš ispod sebe... Dodirujem pažljivo s punom pozornošću bujne grudi, savršeno oble, te pravo ‘mesnato’ tijelo oblika kao u zrele kruške. Miriše ipak na kokos... Ubrzo slijedi preokret i sad tek vidim ‘njihovu’ punu veličinu. Pridržavam ih rukama odozdo’ u položaju kao svećenik kad raširi ruke na Sv. Misi i govori “...blago onima koji su pozvani na gozbu...” Potičem ju da svrši. “Ne mogu..”, govori mi kako nema šanse da se u ovom ambijentu potpuno opusti te da samo ja ‘obavim svoje’...  “Oouuukejjj!”

Zrak odiše posebnom energijom, tijela su potpuno naelektrizirana vjetrom i dodirima... Naboj koji se poništava kad dolazim do vrhunca. U jednom trenutku osjetim mir, isključen u našoj tišini  dok gledam kako se na stijenama par metara od nas vijori Kolumbijska zastava. Kao simbol nekog osvojenog teritorija, koja me podsjeća na staru izreku da uistinu ne postoje neosvojive utvrde, samo dobri i loši napadači...

Evelyn je po povratku odlučila razmijeniiti još koju riječ s Javierom i Mariom i ne prihvatiti moj poziv da zaspemo skupa... Zaspao sam kao klada, ono što se kaže, kao “ ‘pravi’ muškarac nakon sexa”... Ipak, na koncu, nije imala gdje i tek ujutro shvatim da je pokraj mene. 7:30h, jutro je, dan. Rodrigo spava na bračnom i dalje, Javiere i Maria nema, Pedro na krevetu ispod, a ja za dobro jutro lagano prebacujem njene tange preko jednog guza... Dok se ‘mali’ probudio, probudila se i ona... S boka... Nije trajalo duže od četiri minute... Ma, puno sam i rekao, a prije nego sam ponovno zaklopio oči uz njen osmjeh ‘dobio’ sam i; “You owe me 2 sex!” (Duguješ mi sex dva puta.). “Imamo još dva dana, rješit ćemo i više od toga...” 





Pregledano 13172 puta