São Paulo ususret Svjetskom nogometnom prvenstvu

Možemo u biti krenuti na dva načina po Brazilu i brazilskim gradovima - prikazati povijesno-kulturne znamenitosti ili se okrenuti onome za što ova zemlja živi - za budućnost, za predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre 2016. godine. Nogomet je ovdje život, život je ovdje nogomet, kako želite.

U São Paulo sam stigao autobusom, u priči opisanoj zadnjim tekstom, na Barra Funda terminal s kojeg ću se nakon tri dana provedena u São Paulu otisnuti prema jugu Brazila. Snaći se na prvu u metrou i pronaći hostel bilo je suviše jednostavno i elegantno. Ipak, nalazim se u najmnogoljudnijoj zoni južne polutke, najvećem gradu obiju Amerika - São Paulu, koji broji preko 11 milijuna ljudi.

I sada, kada bih trebao reći da je ovdje sve u pogledu na budućnost, njih još uvijek boli 1950. godina kada su zadnji put bili domaćini i izgubili finale od Urugvaja 2:1. Ovdje se još uvijek priča o tome, o toj tuzi, čemeru i jadu na Maracani o kojoj ćemo tek kad dođemo u Rio. U São Paulu je tom porazu posvećena cijela jedna sobica u Museu do Futebol koji se nalazi na Pacaembu stadionu. Pacaembu nije niti najveći niti jedan od onih stadiona na kojem će se igrati Svjetsko nogometno prvenstvo, ali je zadnjih 70 godina igrao važnu ulogu u različitim društvenim zbivanjima Paulistanosa. Tekme će se igrati na još nezavršenom stadionu na istoku grada - Arena de São Paulo s kapacitetom od blizu 66.000 ljudi. Brazil debelo kasni s pripremama i dok su oči cijelog svijeta uprte u već premašene rokove završetka radova, ja nekako vjerujem da će do tad sve biti tip-top, jer Brazilci su narod progresa.

Za São Paulo kažu da je najrevniji grad u cijelom Brazilu. Dok drugi odmaraju, Paulistanosi rade. Kad smo kod Paulistanosa postoji distinkcija s obzirom na Pauliste - ljude koji su, za razliku od Paulistanosa, rođenih u São Paulu, rođeni na širem području, u državi São Paulo. Smješten sam u neposrednoj blizini Avenide Paulista, avenije koja je ponos ovog grada i jedan od češćih motiva s razglednica. Poslovni centar Brazila u gradu koji će najviše doprinijeti brazilskom BDP-u i za vrijeme dana ispunjen je ljudima u odijelima. Banka do banke, sve divovi financijskog svijeta, a burzovni indeks (BM&FBOVESPA) pomno prate ulagači diljem svijeta. Šetajući avenijom osjeti se ta plastičnost mase, gdje svatko nekud žuri i gleda svoja posla. No, nakon dugo vremena putovanja Južnom Amerikom shvaćam da više nisam “gringo”, termin koji od milja dodjeljuju svim turistima u Ekvadoru i Peruu. Ovdje ima toliko naroda i ne možete znati tko je turist, a tko stanovnik dok ne vidite fotoaparat ili progovorite na nekom od jezika koji nije portugalski. O cijenama u okolici Avenide Paulista bolje da ne govorim. U restoranu, koji setup-om nalikuju na Rubelj grill restorane, cijene za obrok kreću se od 60kn. Vozni park čine auti gornje i srednje klase novijeg datuma, a parkirati auto na sat vremena u garažama možete za 30 do 45kn. Jednosoban stan u predgrađu je oko 3000kn, a u okolici Avenide Pauliste oko 6000kn mjesečno. Negdje sam iskopao podatak da je São Paulo 36% skuplji od centra Zagreba.

Kako nisam tip osobe koja "puši" sve te poslovne gluposti i znam da iza tog života postoji i onaj drugi, život u neimaštini, odlučio sam navečer prošetati gradom. Nagledao sam se gomile beskućnika koji spavaju ispod mostova, u zaklonu mračnih područja blizine brzih avenija. Kao da su cijelu sobu stavili na ulice; na madracima, u šatorima, leži jad i bijeda. Grad te jednostavno proguta ako nisi u poslovnom okruženju i u nekoj vrsti radnog odnosa. Ogromne socijalne razlike u samom centru. Doduše, sama Avenida Paulista je konstantno čista od takve reprezentacije jer ovo je turistička zona, no potrebno je samo malo zagrebati u koju sporednu ulicu. U favele São Paula nisam imao ni vremena zalaziti. Šetao sam i “Downtown” dijelom gdje se nalazi povijesni centar. Mostovi, tuneli, ceste, šetališta, sve nakako na hrpi ostavlja dojam starog dijela grada koji kao da je složen na nekoliko katova, a čim nešto nije osvjetljeno poprište je beskućnika ili "javnog wc-a" iz kojeg se širi nesnosan miris urina.

Ovo ipak pišem da se razumije da postoje dvije strane medalje, kao, uostalom, i u svakom drugom gradu Južne Amerike. Ipak, Brazil i Brazilci miljama grabe ispred ostalih naroda ovog kontinenta. Ovdje postoji dosta visoki standard i navikama su bliži Europi nego SAD-u, s kojima se čak niti ne vole i ne žele poistovjećivati. Na izlazu, ponovno na Barra Funda terminalu nalazim se s Jeffersonom, prijateljem kojeg sam upoznao na Kubi. Provest ćemo nekoliko dana skupa gdje ću se upoznati s njegovom užom i širom obitelji i dobiti potpuni dojam kakvi su Brazilci. Nakon tri dana São Paula prerano je za sud, zato, stanimo na loptu... Do prvog zvižduka ima još nešto malo više od godinu dana...