Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Osvajanje grotla na 5897m

31.03.
2013.
Vulkan Cotopaxi

Nisam neki planinar, štoviše nisam se nikad petljao s vrhovima. No, kad smo kod planina i penjanja, držim se stare planinarske izreke koju sam čuo od mog uzora u planinarskom svijetu, prijatelja Josipa Šuprine; “Važno je popeti se, pa makar i na Venerin brežuljak!”.



S Josipom i ostalim planinarima sam prije nekoliko godina šetao kroz vinograde i šume u Feričancima i bila je to ugodna šetnja uz degustaciju Feravina te u zanimljivom, vrlo dobro raspoloženom, raspjevanom i prijateljskom društvu. Takvi su planinari. Od vrhova što sam u Hrvatskoj osvojio mogu brojati Omanovac na 655 mnv i Sljeme na 1035 mnv. To vam je moje planinarenje.

Ekvador je zemlja podijeljena na tri velika dijela - “Costa” ili obala, “Sierra” ili planine te područje Amazonije. Kao četvrto područje možemo dodati otočje Galapagos. Nakon provoda u Kolumbiji odlučio sam se smiriti u prirodi, u Sierri osvojiti koji planinski vrh. Skromnost mi se ne može pripisati u vrlinu, priznam, i odmah želim na najvišu točku Ekvadora. Najviši je Chimborazo sa 6268 mnv, a možemo ga smatrati i najvišim na svijetu, ako udaljenost mjerimo od središta zemlje, a ne od razine mora. Zemlja nije pravilno okrugla, već je elipsoid, blago ispupčena na ekvatoru i to Chimborazo čini višim od Mt. Everesta. Radi se samo o drugačijoj perspektivi, identičnoj onoj kad neki muškarci mjere dužinu penisa od guze, ko da je macin rep, jel.

Prvih dana u Quitu slagao sam ideje, obilazio agencije i proučavao što i na koji način obići u društvu Benoita, momka kojeg se vjerojatno sjećate iz teksta o maloj drami prelaska granice Venezuele i Kolumbije. Našli smo se ponovo u  Quitu i dogovorili da idemo zajedno planinariti. Uz Chimborazo na koji se malo teže popeti, jer uspon traje od 9 do 12 sati i nije toliko lagan, u ponudi se nalazi, po riječima touroperatera, ali i po fotografijama, puno atraktivniji drugi najviši aktivni vulkan na svijetu - Cotopaxi na 5897 mnv, s pogledom na krater, udaljene planine i vulkane. Tour agencije nude jednodnevni izlet za kakvih 60$, dva dana za 200-220$ i tri dana za 300$. Za prvih 60$ odvesti će vas tek u podnožje vulkana na kojih 4500 mnv s kojih možete pješačiti do 4864 mnv gdje se nalazi planinarski dom, a pogled na Cotopaxi bit će vam vječito zaklonjen maglom. Obojica razmišljamo da ako idemo, idemo na vrh, do tamo gdje kažu da nema dalje! Za to su specijalizirani dvodnevni i trodnevni tourovi koji uključuju sve - od prijevoza iz Quita i nazad, vodiča, hrane i full opreme do ulaza u Nacionalni park Cotopaxi (10$) i noćenja u kampu (27$). Osvajanje vrha pak ovisi o pojedincu i u prosjeku ga neće dotaknuti jedna osoba od petnaestak ljudi, a 1 / 4 u prosjeku ima težih problema s visinom. Razliku od jedan dan i 100$ u ponudi čini dodatna aklimatizacija na susjednoj planini u blizini Cotopaxija. 200$ nam je na prvu preskupo; obojica nemamo te novce te tražimo dalje. Nalazimo najniže za 140$ dvodnevni tour, pa za 170$, ali opet ima tu caka gdje će mi ili dio opreme nedostajati ili nije plaćeno noćenje ili je mala neozbiljnost u agencijama. “Stari moj, radi se o našim životima i ne želim tu sad poslovati s neozbiljnim ljudima, tako da šišaš 20$ više”, govorim Benoitu koji je već složio ideju da probamo samo za 80$ rentati svu opremu, pa u kampu slijediti drugu ekipu do vrha. Mislim da se ni danas kad je sve sjelo na svoje mjesto to ne bih usudio napraviti.

Sljedećih dana susretao sam se u hostelu, između ostaloga, s nekolicinom ljudi koji su se vratili s Cotopaxija te slušao njihove priče. Ljudi koji su imali teške mučnine, bolove pa do vjerojatno najopasnije pojave krvarenja iz nosa. Svega je ovdje bilo. Najjače od svega je kad ti u jednoj, valjda planinarski neiskusnoj, agenciji kažu - da si ti početnik i da nema šanse da uspiješ. A mene samo zanima vrh, nikakav jednodnevni tour, nikakvi bakrači...  

Iako sam već imao pet dana aklimatizacije u Quitu na 2800 mnv, što svi preporučuju, jedno jutro odlučio sam žičarom na 4100 mnv, pa se od tamo popeti na vrh Rucu 4696 mnv vulkana Pichinche. Nije mi ni to bilo lako, jer ja imam tenisice za izlaske i barit cure, a ne za planinarit. Više izgleda nisu za ništa, ali sam se isklizao s njima po planini, no za 3h prešao sam četiri kilometarsku stazu te se popeo na vrh. Sam, bez vode - e jesi budala - poslije si mislim. Ovo me samo još malo obeshrabrilo, jer sam putem valjda htio desetak puta odustati i razmišljao kako ću iznad 5000 kad ovdje već jedva dišem. No, rekao sam si nema odustajanja! Novci su također bili problem, pa savjeti u razgovoru s prijateljima i rodbinom - što ne bi posjetio neki drugi vulkan koji je niži i jeftiniji... K’o da me ne poznaju, da kad sam nešto zabrijao da to idem pod svaku cijenu...

VIDEO - Uspon na Pichincha - Rucu

 

Došao je i taj dan, krećemo na put... Uzbuđen još od proteklog dana kad sam u Condor Trekku po prvi puta u životu na sebe za probu navukao kompletnu planinarsku opremu. U 10h startamo iz Quita, zastajemo u gradiću Machachi na pola sata da si kupimo hranu, grickalice i tekućinu. U 13h jeep nas je ostavio te krećemo s parkinga s nekih 4500 mnv. Vrijeme se totalno pogoršalo, u "nizini" kiša, ovdje je snijeg počeo padati, a vidljivost se totalno smanjila, što nas je obojicu razočaralo. Za sat vremana s podosta teškim ruksacima dolazimo na 4864 mnv u planinarski dom - Refugio José Rivas gdje naš vodič Robinson odmah priprema ručak. Nije to ručak kakav poznajete, već onako planinski, vrući čaj, banane, juha, peciva sa salamom. Dodatno razočaranje nakon vremenskih uvjeta je Robinson koji ima problema s komunikacijom. Priča engleski ali, pa da nas je bar u ta dva dana pitao neko drugo pitanje osim odakle smo. Dobro, obavio je stvar isključivo profesionalno, pazio je na nas iako bi se i o tome dalo razgovarati. Što će čovjeku slušalice i glazba u ušima? U 15:30h idemo na obaveznu sat i pol dugu vježbu na početak glečera. Po prvi puta stavljam dereze (metalne šiljke) na gojzerice te se učim penjati i spuštati. Nije neka znanost, ali svejedno ima dosta toga za pohvatati. Kako pravilno hodati, ispravno se koristiti hodačkim cepinom (pomagalo za hodanje kao sjekira), preskakati ledene pukotine, savladavati vertikale. Bacamo se po snijegu sa zadatkom da se zakačimo za led za osiguranje u slučaju da jedna osoba završi u ledenoj pukotini. Objašnjava nam kako uže stalno mora biti lagano napeto i ganjamo identičan tempo. Bit će dosta pukotina, to je planina koja diše i koja se svakodnevno mijenja. Nema stajanja i fotografiranja na tim mjestima. Poprilično je strog i pomalo me sve to plaši, ali shvaćam da tu nema mjesta šali kao ni pogreškama. Već u 17:30 večeramo juhu i špagete bolonjez, a nakon što smo poslikali lijepi zalazak slijedi spavanje u 18:30 do ponoći kad nam daje sat vremena za obrok i stavljanje potpune opreme za pokret. U ruksaku tek dvije litre vode, grickalice i koji komad rezervne robe. Da, ovdje se vrijeme strahovito brzo mijenja, pa je onaj snijeg s početka vrlo brzo zamijenjen suncem u dolini. Već u 20h se budim, ne mogu ja više spavati... Previše je ovo uzbuđenja, čujem da je i Benoit budan, osjeća prve mučnine u trbuhu te uzima tabletu za visinsku bolest. Nakon toga spavao je kao klada... Meni je za sad ok, osim što je hladno, pa sam si dodatno umotao noge s jaknom u vreći za spavanje koja očito nije za ove uvjete.

Početak uspona oko 4500 mnv do Planinarskog doma José Rivas
Refugio José Rivas

Iako su drugi planinari, njih desetak, krenuli gotovo sat vremena prije nas, mi smo startali po dogovoru u 1h iza ponoći. Ne znam zašto je Robinson toliko čekao s polaskom i zašto smo morali krenuti zadnji!? No, lampe na kacige i lagano sat vremena hodamo do područja gdje se sva trojica povezujemo užetom, stavljamo dereze i kreće uzbuđenje. Nakon pola sata dolazi dio s ledenim pukotinama, dosta provlačenja, hodanja po uskim, pola stopala širokim stazicama, a dolje desetak metara ponora, zabadaš cepin i držiš se da ne padneš. Mrak, ne vidiš previše, no možda je tako i bolje. Pojedine okomice savladavamo kombinacijom užeta, cepina i dereza... Ludnica, kako ću dolje... Tek po povratku vidjet ću kakvim sam se opasnim ledenim zubima ove planine uspinjao. Priznam, često puta sam se bojao za život, gledao kako ću i gdje stati jer moje lijevo koljeno koje je bez snage će trebati pod nož. Hvala Bogu s njim ovdje nisam imao problema. Radimo pauze otprilike svakih sat i pol i ovo me spašava. Na ovim visinama je pojačana dehidracija i cijelo vrijeme osjećam žeđ. Zadnji dio puta težak je iz razloga što je poprilično strm, led je ovdje pokriven dvadesetak centimetara debelim snijegom, a Robinson iz nekog razloga kreće drugim putem nego oni koji su ga utabali ispred nas. Ne bunim se jer znam čovjek pozna planinu, ja nisam tu da pričam, čuvam svaki atom snage dok nam on objašnjava da je ovo nešto kraće, ali strmije. Tu smo već 5h, lagano je zora i mislim da nemam snage za tu strminu kojom on vodi. Uskoro je i on uvidio da nas je previše izložio opasnosti. Snijeg je predubok, a kad jedan klizne i krene niz pedesetak metara strmu padinu, ne znam što će nas zaustaviti. Vraćamo se na utabanu rutu. Tu sad nema više cik-cak hodanja kao na početku, ide se ravno prema gore. 

Uspon

Unutarnja kriza je ogromna. U meni osjećaj da više stvarno nemam snage, a on kaže još sat vremena. Borim se u sebi, sam sa sobom, znam da želim vidjeti vrh, da ne smijem odustati, jer ako jedan ne može, nitko ne ide dalje. Ne želim biti krivac za neuspjeh, pojest ću sva ta bijela govna, ali doći ću gore! Molim ga da stanemo malo, ali forsira i kaže još, još, samo hodaj. Prebacio me sa srednjeg, na zadnjeg na užetu, tako ću valjda lakše jer ne moram prekoračavati uže svako malo, ali svejedno se moram popeti... Ili valjda da me bolje dvojica drže kad krenem klizati dolje... U meni više nema vode, ali zanimljivo, od nekud mi koji put suza krene... Jebemti led, zimu i sve, bojim se, prste na nogama ne osjetim, ovdje nema kisika, a do vrha ovaj vodič laže koliko ima! Ovo kao da je vječnost, a još se treba vratiti. Od kud mi snage i koncentracije za onaj prvi opasni dio puta!? - pitam se. Duboko dišem kroz nos i ne osjetim niti malo glavobolju što me ohrabruje uz ono da sam na Wikipediji pročitao da je ovo ipak jedan od lakših uspona po tzv. alpinističkom vrednovanju. Tješim se... Eee što ta Wikipedija laže...  

Benoit i ja na vrhu

U 7:30 mi na vrhu, jebem mu mater na hrvatskom što nije koji put više stao i dao nam odmora na ovoj posljednjoj valjda 200-300m dugačkoj strmini i što je zadnjih po njegovom deset minuta bilo pola sata... Šaljem ga u krater da se kazni... Dolazim malo k sebi, voda, grickalice. Opravdano smo u biti žurili, jer u ovim trenutcima na planini je sve utrka s vremenom i na vrhu smo samo 20 minuta. Sunce je svanulo, ledenjak se počinje topiti i onaj teren što visi u podnožju postaje pravo opasan po život. Ali, samo da smo krenuli sat vremena ranije, pa ne bi bilo tih problema, opet ga logično krivim. Nema smisla razmišljati što bi bilo kad bi bilo, već brzim korakom dolje. Snijeg se lijepi za dereze i svakih tri četiri koraka treba ga cepinom otresti jer inače kao da si na skijama. Uspon od 6:30 sati na vrh pretvorio se u spust od dva i pol sata te smo na neki za mene čudesan način u 10:20 živi i zdravi u planinarskom domu, pijemo vreli čaj i razmišljamo o vrućem tušu u Quitu. Iako mi vrag u guzici vjerojatno neće dalje dati mira. Josipe, od sad se penjem samo na Venerin brežuljak...

Ledeni glečer

VIDEO - Uspon na Cotopaxi





Pregledano 2186 puta