Kako smo 25 sati autobusom savladavali Ande

Na putu Kolumbijom trebao sam posjetiti i glavni grad Bogotu, a čak sam tamo imao dogovoren smještaj “for free” kod Danijela kojeg sam upoznao prošlog ljeta u New Yorku. Ipak, zbog nedostatka financija i vremena odlučujem se na promjenu plana i direkt pravac Ekvadora.

Kolumbija je prekrasna zemlja, toliko se toga ovdje ima za vidjeti, toliko zemlja ima za ponuditi i svakako vjerujem da ovo nije zadnji put da sam ovdje. No, skupa je! Koliko god se trudio, s putovanjem i smještajem nisam se uspio spustiti ispod 50$ dnevno. Posjetio sam ovdje Santa Martu iz koje sam obišao mjestašce Taganga te Nacionalni park Tayrona. Nakon toga usljedila je “epic” Cartagena, da bi se na kraju našao u Medellinu, modernom inovativnom gradu punom poroka. Možda nekome ne ispada da sam nešto puno vidio, no proputovao sam u 22 dana Kolumbije cijelih 2400km.  

Za usporedbu možda, ako ćete od Vukovara preko Zagreba do Dubrovnika prijeći ćete oko 900km. Što stignete vidjeti u tri tjedna Hrvatske? Velika je Kolumbija i ostalo je toga još puno za vidjeti... Planinskog dijela, prašuma Amazone, regija kave, Bogota, Cali, a zakasnio sam tjedan dana i na jedan od luÄ‘ih karnevala koji se održava u Barranquilli. Moramo nešto ostaviti i za sljedeći put.

Za drugu usporedbu, kad stignem u Quito  bit ću na već spomenutih 2800 m.n.v., a najviši hrvatski planinski vrh je Dinara na 1831 m.n.v. Kako smo u okolici ekvatora u Quitu će me dočekati onako poprilično proljetno vrijeme unatoč povećoj visini. TakoÄ‘er, ovo je prvi puta da ću prijeći liniju ekvatora i zagaziti nogom na južnu polutku.

No krenimo na put. Checkout u hostelu u Medellinu te u 13:30 sjedam u taxi koji me vozi na autobusni kolodvor s kojeg krećemo u 15h. Penjemo se povrh Medellina, a kako se vozimo pogled iz autobusa postaje sve zanimljiviji, no da je nešto očaravajuće isprva i nije. Atmosferu okruženosti potpunom prirodom kvare cijela brda novo pošumljenim borovima koja prekidaju dominaciju prašume. Ljudska ruka koja je eksploatacijom narušila prirodni ugoÄ‘aj. Prolazimo i pokraj zelenih polja kave, a kućice koje su uz cestu imaju kilometarski pogled u daljinu. S koje god strane autobusa pogledali vidi se sličan prizor, nepregledna planinska prostranstva. Sunce pomalo kreće prema zalasku dok mi svakih par sati vožnje plaćamo neku cestarinu. Ne za autoput, već za vijugavu cestu koja mi ne dozvoljava da radim. Uvijek na ovim višesatnim putovanjima zamislim da ću se voziti ravnim autoputom, pa će biti vremena za pročitati nešto o mjestu u kojem putujem. Do sad se u Kolumbiji to pokazalo nemogućom misijom. Iznenada oko 22:30h, gle ravne ceste, autoput 115km od Calija i vadim laptop jer znam da je ovo vjerojatno prva i zadnja ravna cesta koju ću vidjeti po putu. Cali prolazimo u 00:30 i vraćam se napokon na svoje mjesto broj 3 koje sam ustupio invalidu bez noge još u Medellinu. Zanima me samo kako je putem bilo u glavi ženi koja je sjedila pokraj mene, a prva bila upitana da se premjesti što je odbila. Je li osjećala grižnju savjesti, da li je tom nemoćnom čovjeku pokraj sebe u devet sati vožnje mogla pogledati u oči? Ja osobno volim stvari na neki način držati pod kontrolom - znati gdje se nalazim, zurlati po znakovima i kontrolnoj ploči vozača te biti u svakom njegovom pretjecanju pa zato biram prva sjedala. Ako već ne mogu spavati da bar imam što proučavati. No, mrkli je mrak, ceste nisu osvjetljene, brzinomjer ne radi, a od dodatnih podataka vidim samo ‘prokletih’ 17-18 stupnjeva koji nas sve smrzavaju u busu. Zaspao sam uz misli na bivšu djevojku... Nedostaje mi onako prijateljski, a možda, iskreno je za priznati, i ne samo tako...

Budi me Zora i Zavoji... Dva zz, malo sam spavao.. Prekrasan je pogled, impresivan... Sve su to Ande, ali ovo područje bliže Ekvadoru nekako je dojmljivije, prirodno s niskim raslinjem, podsjeća pomalo na naš obalno opustošeni Velebit. U gradić Pasto došli smo u 8:30h, a vozačevih pet minuta da ljudi zapale koristim za potragom wc-a te pranje zubi. Mene se čekalo, vozač negoduje da gdje sam, ali mislim, pa polako stignemo još danas...

U Ipialesu, gradiću na granici s Kolumbijom dolazimo konačno u 10:45h i tu je kraj vožnje jednim busom. Onda počinje prebacivanje s mini-busevima do granice i od nje, čekanje u dva reda za udaranje žiga za izlaz iz jedne i ulaz u drugugu zemlju. Mijenjanje preostalih kolumbijskih pesosa u dolare sa sumnjivim likovima. U Ekvadoru se najme plaća naširoko poznatim američkim dolarima. Cijela ta zajebancija traje do 14h kad napokon krećemo iz Tulcana, gradića s Ekvadorske strane granice za Quito na pet satnu vožnju. Cijene ovdje višestruko manje nego u Kolumbiji što se odmah vidi iz cijene autobusne karte od za jedan sat vožnje jedan dolar. U Tulcanu je inače u to vrijeme odsviralo školsko zvono za kraj nastave i grad je bio prepun školskih uniformi. Školarke u smeÄ‘im-bež suknjama sa tamno plavim sakoom. Nisam modni ekspert, no školske uniforme su kao zaštitini znak Južne Amerike gdje se jednakosti uči od malih nogu.

U busu su se prije samog kretanja izredali razni prodavači, od prodaje sira do četkica za zube. Ovo je još jedna tipičnost Južne Amerike, prodaje se svagdje sve i nastoji uvaljati kako tko zna. U svoj toj džungli prodavača ulazi čovjek s vrećicom sokova, a ispred mene četvorka tinejÄ‘era se nadglasuje “papi, papi, meni, meni!!”. Cijelim putem starog su pomalo zafrkavali, nisu mu dali da sluša glazbu, prekidali ga u čitanju novina i baš jedna onako vesela obitelj. Baci me to u razmišljanje o djeci... Želim to... ...i opet u glavi bivša djevojka... jedna od one dvije koje volim... Ne znam, izgubljen pomalo, znam samo da sam u Ekvadoru, putujem Sierrom, tzv. planinskim dijelom u kojem misli lutaju baš onako kako ide i cesta... Beskrajno se provlači i kao da sama traži izlaz kroz ono što joj je priroda nametnula...