Ludi provodi po peruanskim hostelima

Ulazim u Peru preko graničnog prijelaza nadomak mjesta Huaquillas gdje se odmah na prvu vidi peruanski, znatno kvalitetniji pristup turistima. Granični prijelaz Ekvadora i Perua je zajednička zgrada gdje u jednom uredu obavljamo izlazak iz jedne i ulazak u drugu zemlju. Sjedamo nazad u autobus kojim se malo više od dva sata vozimo do Máncore. Putem nas prate pomalo pustinjski krajolik, većinom nenaseljena područja, pokoje ribarsko mjestašce i pješčane plaže bez kupača - cijeli teren se doima kao da dugo nije vidio kiše. Sve ne vjerujem nakon kišnog Ekvadora. Deset minuta prije ulaska u Máncoru zastajemo na pravoj carinskoj kontroli gdje svi trebamo izaći van iz busa, a vojska će pregledati naše torbe. Ipak, sve se doima kao kakva farsa u kojoj mi trebamo potrošiti preostale dolare u maloj trgovinici i kafiću. Svatko kupuje neki čips, sok, a ja "bacam" dolar i probavam prvi peruanski proizvod - Inca Kolu. Žuta cola, brand koji je na ponos cijele nacije u Peruu porazio originalnu Coca-Colu. Ipak, na kraju je i taj ponos pao u ruke te iste američke kompanije.  

Što se tiče dolara, on je nekako ovdje u sinergiji s domaćom, tradicijskom valutom. Iako je ona uslijed inflacije često mijenjala ime, jedno se nije promijenilo - tradicija štovanja sunca. Valuta Sol (na španjolskom sunce) je vrijedila do 1985., zatim Inti (Inti je Bog sunca u Inka kulturi) do ‘91. nakon čega se opet zbog inflacije uvodi Sol, ali ovaj put Nuevo Sol. Za 1$ ovdje ćete dobiti oko 2,55 Nuevo Sola.

Máncora je puna moto-taxija, motora trokotača s nadograđenim kabinama koje mogu prevesti do troje ljudi. Svaki od vozača u ponudi uz vožnju prodaje marihuanu i kokain. Bore se za svakog turista, a ključan ulov im je pri dolasku busa. Nemaš predodžbu koliko je veliko mjesto i gdje je što, a u biti se od početka do kraja sve prehoda u deset minuta. Ipak, kao svaki prosječni turist dolazim te po prvi i zadnji put sjedam u mototaxi koji me za 1$ i 1min vožnje odbacuje do Kokopelli backpackers hostela u kojem ću provesti pet dana.

Priča o Máncori bit će u biti mala priča o hostelima, dok samo mjesto nije ništa posebno. Nema neke arhitekture koje bi vam pokazao, pješčana plaža, koji bar uz plažu koji se tek subotom navečer napola napuni, te dvije ulice - glavna kojom prometuju većinom mototaxiji i ona zatvorena za promet koja igra ulogu kakvog šetališta. No, Máncora je turističko mjesto koje vrvi od malih trgovinica (španj. tienda), suvenirnica i restorana. Sama plaža mi se i nije toliko svidjela i u pet dana tek se jednom okupah u moru budući da mi je nekako draži bio bazen u hostelu - chill-out uz pivicu i net na jednom mjestu.

Svaku večer Kokopelli ima drugi program kao i svaki drugi veći hostel s vlastitim barom i bazenom. Prvu večer igramo poker s ulogom od dva dolara, drugu je nastupala Iris Muller, djevojka iz Nizozesmke čije izvedbe podsjećaju na Norah Jones. Treću večer igrao se “power hour” - jedan sat opijanja u kojem svake minute eksirate 0,03 pive te se na koncu napijete. Nisam igrao, a nisam ni vjerovao da se u jedan sat može tako napiti od 1,8l pive. No djeluje... Quiz night, tombola, natjecanja u stolnom tenisu i različitim drugim društvenim igrama. U sam Kokopelli ne može se smjestiti nešto previše ljudi, možda pedesetak, a već drugog dana sam skužio po kojoj osnovi se ovdje diže atmosfera - hostel je pun lokalaca, posluge koja zajedno s nama igra, pije, pleše... Hosteli su međusobno u dogovoru i ukoliko vam se ne sviđa program u vašem, odete u susjedni te se tamo provedete. Loki hostel je bio moje poprište zabave tijekom preostalih dana. Ovaj hostel je priča za sebe. Može smjestiti 300-tinjak ljudi i ovdje nema spavanja. Party place, organizacija događaja i slobodnog vremena dan i noć, a ponudu zaokružuje vlastitom turističkom agencijom. Loki hosteli postoje još u Limi, Cuscu, La Pazu (Bolivija) i Salti (Argentina). Koncept je identičan. Mislili su ovdje na sve kako da uzmu lovu turistima, a “najopasnije” je kad krenete piti “on the tab”. Pa vam cifra na check-outu zavrti okeca... Baš sam se jučer smijao kad je jedan momak za dva dana i sve usluge korištene u hostelu prvo u nevjerici blenuo pa iskeširao 150$. Da se razumijemo - nije ovdje ništa skupo, a usluga je na vrhuncu. Ručak od 4$, cijena noćenja od 8$ na dalje, ovisno o tome želite li biti s 11-19 ljudi u sobi ili 6, 4, 2, ili solo (50$), a happy hour kad su dvije pive za 4$ održava se svako malo. Da, to vam je razvijeni turizam u Peruu, zemlji gdje se u hostelima traži mjesto više. Zemlja koja ima najudobnije autobuse koje sam do sad vidio na putovanju Južnom Amerikom tako da ćemo u sljedećem tekstu još malo putovati. Ne puno, samo oko 2250km do Cusca, prijestolnice nekadašnjeg carstva Inka.