Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Izmoren do krajnjih granica

04.03.
2013.

Drugog dana predložio sam posjet nudističkoj plaži. “Gdje?” upitala je čisto iz znatiželje iako nije bila spremna na nikakvu golotinju na javnom mjestu. “Svaka sljedeća na kojoj baš nema ljudi je nudistička”, rekoh joj uz smješak.



Šetali smo dvadesetak minuta na mjesto gdje se nalazi jedna od opasnijih plaža. Gdje se, kako na tabli piše, utopilo više od 100 ljudi. Nije mi vrag dao mira i morao sam to probati, taj osjećaj kad te udari pravi val od metar i pol... Nisam ipak puno riskirao, ostao sam tamo gdje mogu stajati kad val prođe. Izdivljao sam se dvadesetak minuta kao malo dijete. Izmorilo me - smota te pravo u određenim trenutcima i ne znaš gdje je nebo, a gdje pijesak. Da se radi o većoj dubini, potpuno mogu razumijeti utapljanje koje ispadne kao rezultat čovjekovog straha, nadirućeg vala koji te okrene, totalne dezorijentacije u kojoj se nagutaš mora i za čas te nema ma koliko god si dobar plivač.

Zabrana kupanja

Evelyn je gledala kako se zabavljam i proučavam valove sve dok se nije zaželjela sunčanja te legla potrbuške. Prilazim joj i legnem preko nje. Nastojim ju pridobiti na kakvu akciju no ona jedostavno nije ovdje zbog "toga". Morao sam ju zavaljati cijelu po pijesku, na sve strane - kao kad pohaš meso pa komade piletine zavaljaš u krušne mrvice - da bi i sebi već dokazao da, uz njeno neprestano “no, no, no, no...” jer bi netko mogao naići, i mojoj upornosti mora doći kraj. Gledam te valove, a toliko mi se valjda ševi, da je kao da i ne postoje te predlažem seks u moru. “Hajde, pod vodom nas nitko ne vidi!” Ne znam što je luđe i kako bih na tim valovima uopće, ali mislim si kako vrijedi pokušati. “Noooo...”, govori mi i stajem, nema smisla...

Umorilo me sunce i more. Alkohol i neispavanost dolaze lagano na naplatu. Vraćam se u kućicu odspavati. Nije mi dala pol sata sna, sjedila je na meni kao kakva boginja kad sam otvorio oči. “You owe me 2 sex, remember?!” Nasmijem se onako pomalo zahebantski i kažem si “A što sad, što se mora nije teško.” Gledam ju pod suncem što prodire kroz prozore. Ima je, no općenito volim kad ih ima. Uvijek su mi nekako bile poželjne punije i ljepuškaste djevojke koje nisu iskompleksirane kojom kilom više, već su slobodne i kojima u govoru tijela vidiš da znaju uživati... To je rijetko u mladih djevojaka, a tako je slatko. U sobi je sparina, cijedi se s nje slane dok je ljubim. Znoj pomiješan s morskom soli i zrncima pijeska. Iako bih se najradije potpuno u glavi prepustio znam da će me to dovesti do ludila, do poraza, jer ovaj put je na meni sva odgovornost. Neka bude 2:1 za Real i bit ću zadovoljan. Tako naposljetku i bi.

Drugog dana mijenjali smo kućicu za šatore. Javiera je otišla, a ukupnu cijenu više nismo htjeli dijeliti na tri dijela. Taktizira Evelyn; “Marko meni je ‘bed’ Pedru reći da bih bila s tobom u šatoru pa ćeš ti uzeti s Pedrom šator, ali ćeš onda navečer doći kod mene. Jel' to OK?”  Može, nema frke. Navečer ista priča, a u našu se, doduše, upleo Michelangelo koji je ipak izvisio jer je zakasnio jedan dan. Mali je, rekao bih, imao pravo dobre šanse. Visok, crn, baby face, a s pričom, koliko sam uspio skužiti španjolski, samo o vezama i ljubavi. Brave heart. Još jedan što skida zvijezde s neba za dobru "pičku", mislim si dok gledam momka mojeg godišta kako mi bari trebu. Polupijani, a kužim da "balonji" fali feelinga... Skoro da bih mu je prepustio koliko sam bio umoran, al ipak ne. Stvarno mi se nije spavalo s Pedrom.

Pedro i Evelyn

Nisam ni slutio što mi slijedi kad je zakopčala onaj šator za jednu osobu u koji smo se oboje stisnuli. Dala je sve, a i uzela još više u idućih nekoliko sati. Ubila mi volju za seksom tako da sam se drugog jutra, nakon samo tri sata polovičnog sna, iskrao i pobjegao sam u prašumu u potrazi za Pueblitom, malim “izgubljenim naseljem” u središtu Nacionalnog parka Tayrona.

Prašuma Parque Tayrona

Ovo naselje je na sat i pol pješačenja od kampa. Put je zahtjevan, a opisao sam ga u priloženom video materijalu. Dok sam se penjao po prašumi i stijenama razmišljao sam samo kako će nazad ipak biti teže te kako je ovo tek prva dionica. Danas me još čeka povratak na ulaz/izlaz u Park, a koji će trajati koja dva do tri sata. Pueblito se sastoji od oko 250 terasa na kojima je u periodu od 450. do 1600. godine živjelo oko 2000 ljudi. U onoj jednoj jedinoj kućici nalazimo obitelj nativaca, a ispred sjedi 11-ogodišnji Santiago. Eee, Santiago, mali ribaru "stari", koga ćeš ti "prašiti" za opstanak svoje vrste!?





Pregledano 10449 puta