Ekstremna putovanja autobusom

Doista vrijedi ona da je vrijeme novac. Put avionom iz Cusca do São Paula trajao bi jedan dan budući da ima dva presjedanja, a cijena karte je bila 900$. Autobusom je cijena na kraju izašla 240$, a je li oportunitetni trošak ili korist zbroj izgubljena tri dana i ušteÄ‘enih 660$, važite sami. Žurio sam u Brazil jer povratak u Hrvatsku je 20.5. te za Boliviju ovaj puta nije bilo vremena. Na komentare prijatelja i poznanika da zašto žurim, odgovor je kumstvo 1. lipnja. Iako već dolazim na gotov čin, ne bi bilo u redu da u riječku Katedralu Sv. Vida ulijećem gliserom kao u američkim filmovima, tankerom Uljanik plovidbe ili kao Kerum jet skijem.

Vratimo se na prave i pogrešne odluke te put u Brazil koji me vodio preko Bolivije jer se ta zemlja svojom jeftinoćom našla kao logičan izbor. Mogao sam vjerojatno ući direktno iz Perua, preko Puerto Malodanda pa dalje na prašumu, no tako mi ostaje veliki dio putovanja po Brazilu koji je skup. Umjesto toga odlučujem se radije na zahebanciju s dvije granice te kroz Boliviju kao najjeftiniju opciju. U La Paz, glavni grad Bolivije stižemo nakon 14 sati vožnje, a iza sebe smo ostavili veliko plavetnilo, jezero Titicaca.

Prve borbe na kolodvoru počinju s tečajem bolivianosa. Nakon utvrÄ‘ivanja stanja, gledam cijene karta različitih agencija odmah do sljedećeg odredišta, do Santa Cruza. Bankomati opet ne izbacuju novac pa na internet prebacuj novce s jedne na drugu karticu. Maestro nije htio (iako na bankomatima postoji znak), ali Visa je prošla. Mnogima koje sam sreo na putu bankomat je progutao karticu i po tom pitanju me bar za sad prati sreća. Svaki put kad ju ubacujem u drugoj državi mislim si hoće li ju vratiti ili ne. Bankomati su takoÄ‘er posebna priča Južne Amerike - neki traže da karticu izvučete van nakon nekoliko sekundi, a svi oni drugi koji ju uvuku imaju postavljenu krivu logiku. Izbacivanje novaca prije kartice potpuno je pogrešan način razmišljanja. Ponuda engleskog jezika nakon nekoliko koraka španjolskog je još veći debilizam informatičara.  

Nakon dva sata što sam sišao s busa krenuli smo za Santa Cruz u koji smo stigli drugo jutro. Još jedna noć prospavana u busu i 19 sati vožnje. Iz autobusa, ono što mogu reći za La Paz i Santa Cruz je da su kao dvije suprotnosti. Prvi kao da se nalazi u nekoj planinskoj pustinji i prašini, a drugi kao da je okružen džunglom. U Santa Cruzu počinje novo traženje karte do granice, a želja je direkt do Florianopolisa, grada na jugu Brazila gdje ću se nakon nekoliko mjeseci susresti s Jeffersonom kojeg sam upoznao na Kubi. I sad tu dolazi "majstor" prodavač koji mi je u uredu lijepo pokazao na karti sve opcije kako da doÄ‘em do Florianopolisa, a jedna zanimljiva vodila je preko glavnog grada Paragvaja, Asunciona. Kako inače namam zacrtani plan, ovime se otvarala mogućnost posjeta Iguazu Falls na granici Brazila s Argentinom. Internet cafe, mjerim udaljenosti po kartama, usporeÄ‘ujem cijene koje mi je ponudio i gledam opcije što izvesti. Najviše mi se dopala opcija direktnog autobusa za São Paulo, no ne sviÄ‘a mi se to što moram čekati preko 10 sati da bismo krenuli na put. Tražim dalje po kolodovoru i svi prodaju pošteno do granice gdje se uzima drugi autobus za dalje. Ne želim te komplikacije, ne znam cijene prijevoza u Brazilu, pa iako je 170$ možda previše na prvu, nakon vaganja kilometraže, cijena u Kolumbiji koje su malo niže, vjerovanja da je ovo bolivijska kompanija koja će me prevesti po svom standardu te na kraju smatram da u konačnici dobro prolazim i plaćam mu tih 1000kn. Na kolodvoru nalazim tuševe, pa rekoh si - “Hajde da i higijenu riješimo nakon skoro dva dana.” Hladna voda i mračne prostorije za tri kune - dobar omjer! Slijedi zadatak za "ubiti" vrijeme u gradu koji je ništa posebno. To sam zaključio kad sam pogriješio gradski autobus koji me sat i pol vozio uokolo, a nisam htio izaći dok me ne vrati odakle sam krenuo. Besplatan tour. Kavu s internetom na glavnom trgu nisam htio platiti jer se ispostavilo da je bila bez interneta. Oni su je uredno skuhali, ja uredno objasnio što je bilo moje prvo pitanje - “Imate li internet?”  te dodajem da mi nije do kave već do interneta, nakon čega sam napustio lokal. Besplatna kava. Nalazim ipak WiFi i uspjevam nakon sat vremena dovršiti tekst i poslati na 034portal.

Baš onako vesel dolazim do saznanja kako sam u biti dobro izračunao koliko mi točno novca treba da izaÄ‘em iz Bolivije bez ijednog bolivianosa da ne moram poslije ništa mijenjati. S tim saznanjem vratio sam se taksijem na autobusni terminal, u nadi da ću si s preostalih 6 Bs kupiti vodu za put i da sam miran do São Paula jer u atuobusu imam obećanu večeru, doručak i ručak. Tu se stvari naglo okreću jer mi nedostaje oko 4 Bs da platim izlaznu taksu s autobusnog terminala. Žalim se djevojci na informacijama, a ona financira dodatak za taj prijeko potrebni papirić bez kojeg nema van. Nemam ni za vodu ni za wc, ali i ta gospoÄ‘a na ulazu me pušta. Napio sam se koliko god sam mogao te vode kakva god da je. Kad sam shvatio da nema ni mog autobusa na terminalu potražio sam lika u agenciji da vidim gdje leži problem. Ovaj put on meni daje drugu kartu na kojoj je sad rukom, bez ikakve cijene ispisano da putujem samo do granice, a “Drugu kartu čuvaj i tamo trebaš naći čovjeka kojeg sam ti napisao na omotnici.” “Gdje da te udarim kad si duplo veći i širi, a nemaš ni vrat da te ugušim?” - pitam se. Da sam znao mogao sam si naći odmah bus do granice. Preprodavač... Nakon pol sata vožnje atuobusom zaustavlja nas policija. Izvodi me vojnik u uniformi van na pregled. Našao je turista koji je na proputovanju i kao da je ulovio nešto veliko taj poltron me predstavlja svom šefu. Ovaj me ipak nakon što smo se u četri oka bolje promotrili odbija pregledati i vraćam se u autobus. Od večere ništa. Zadnji put jeo oko 11h, ali preživjet ću bez hrane.

Ujutro se budim u blizini granice u mjestu Puerto Suarez, 6:15h je, a granica se otvara u 8h. Šećem ulicom i pokazujem omotnicu taksistima gdje je i tko je taj čovjek kojeg tražim te nakon nekog vremena dobivam podatak i ulazim u agenciju Andorinha. Kulminacija je kad ulazi lik izvana koji tamo "operira" te mi govori da nema više mjesta u busu za taj dan, ali da mogu drugom agencijom. Govorim mu da mi nije uopće bitno s kim ću već se želim naći sutradan u São Paulu. Uzima mi omotnicu i u zamjenu sa službenikom daju mi kartu druge agencije iz koje saznajem dvije stvari. Krećem tek u 14:30 i ispisana je vrijednost karte na nekih 600kn.   

Kasnije čekam u redu na granici i stvarno sam tu imao vremena razmisliti što se odigralo oko mene. Prvo me onaj nasanjkao za direktan prijevoz, a sad me ovaj s kojim je u dogovoru prebacio na drugi, jeftiniji bus da mi uzmu još malo... Kasnijom provjerom potvrdio sam svoje sumnje. Progutao sam sve udice i računam u konačnici da su si minimalno uzeli 300kn. Ljut na sebe no na kraju se smijem jer sve je to dio puta, a ovo je bilo suviše sofisticirana igra da bih je prozreo. Pokušavam izbaciti sva razmišljanja o pogreškama iz glave jer se treba koncentrirati na ono što dolazi i postoji mogućnost da me ova odsutnost i okupacija mozga glupostima košta gubitka stvari. Žedan sam i gladan. Ovi na granici rade, pazi, od 8h do 12h i onda od 14h do 18h. Subotom i nedjeljom samo od 8 - 12h. Nakon što sam valjda petnaesti čekao u redu i dobio pečat nakon sat vremena, sjetim se Hrvatske da je to dobro poznati tempo rada, da ne kažem drqanja u državnoj službi. Ista stvar na strani Brazila, što manje ljudi to duže čekaš, sat i pol. Došlo mi da uÄ‘em bez štambilja, no što ako me netko poslije pita “A gde je pečat?”. 

Spremam putovnicu u torbicu. Njen poklon inače i svaki put kad ju pogledam sjetim je se. Sat istog porijekla ostavio sam u Hrvatskoj upravo zbog vještih lopova ovog kontinenta. I dalje bez novca, a počinje gnjavaža s novom izlaznom taksom. I da vidim bankomat ne bih sad iz inata dizao novce. Radim već takve blijede izraze lica i širim ruke da mislim da im je bez izgovorene riječi jasno da nemam. Nalazim odbačenu praznu bocu koju perem u wc-u i točim si vode za put. Ouuu yeah, još samo 20h vožnje bez ičega, malo više od dana je iza nas.

Brazil, najbogatija zemlja Južne Amerike, posljednja koju ću posjetiti na putovanju. Stvarno sam ovdje... Prije nekoliko mjeseci bio je to san, a vidi našao sam put. Zemlja je ovo golemih socijalnih nejednakosti od onih što imaju sve što požele i onih što nemaju gotovo ništa. Na to me podsjete veliki uslužni centri uz autoput na kojima stajemo svakih nekoliko sati. Drugi se prežderavaju kojekakvim oblizekama dok ja gledam. ProÄ‘em lokalom tek da si još malo namažem oči. Nije da mi je teško, kad sam toliko izdržao želim osjetiti do kraja kako je to nemati. Procjenjujem da još uvijek nije vrh jer nisam u takvoj krizi da idem kupiti za drugima što ostave napola pune tanjure, ali razmišljam da će uskoro doći i taj trenutak. Razmišljam o ljudima koji nemaju? O tome kako kad sam u Hrvatskoj imam sve, kako mi je puna guzica svega... Zašto me tamo svakodnevno namami prokleta coca-cola ili čips?  Što mi doista treba, a što ne u životu? Sad znam da se bez toga vrlo lako može... Kao da se u meni dogaÄ‘aju neke strukturne promjene dok autobus lagano plovi nizinom... Cjelokupni dojam mi pojačava glazba u ušima. Prijelaz na Porter Robinsonovom Bootlegu, Rank 1 - Airwave me tjera još dublje da osjetim ritam života i kako smo u biti bačeni u kolotečinu. Zemlja se i dalje okreće, vrijeme prolazi, putujem... Još sam jednom pobjedio! Dobro došli na cilj! São Paulo!