Coro - prva prijestolnica nekadašnje Venezuele

Odbio sam ovo na prvu, a putem dok sam tražio dalje pritisku na leÄ‘ima opire se pritisak u glavi koji mi jednostavno govori da je to sve sastavni dio puta i da se to jednostavno mora izdržati. Ne ide uvijek glatko. Pa što? Napravio sam još nekoliko kilometara, no natpis da se negdje nešto iznajmljuje nisam našao. Drugim ulicama došao do kolodvora i u tih nekoliko sati grad mi se uopće nije svidio. Sjeo sam još sat vremena na internet te tražio smještaj, ali uzalud.   

Uvijek nekako poslušam domaćine što posjetiti u nekoj zemlji. Nekako mi se to čini prikladnije nego koristiti naputke Lonely Planeta, Rough Guidesa, Wikitravela i sličnih internet stranica koje mi služe kao orijentacija za potencijalne turističke destinacije. Coro, kolonijalni gradić utemeljen daleke 1527., prva prijestolnica nekadašnje provincije Venezuele koja je tada bila dio Velike Kolumbije, jedan je od tih gradića za koju će svaki Venezuelanac reći da je “must see”.

Kako je moguće da od kolonijalnosti nisam u višesatnom hodu vidio ni k, a samo sam našao jednu "posadu". Već sam išao gledati kad ide bus za Maracaibo ili Meridu, no slike pustinje koja se nalazi u blizini nagnale su me da ipak ostanem. Hajde riskirat ću, pa nakon valjda šest sati vraćam se na prvobitno odredište s jednom mišlju u glavi: “Platit ću ti, ali jebo ja takav turizam!”

Coro je ipak, kad se malo dublje zagledate, lijep kolonijalni gradić, ali koji osim te stare jezgre nema nešto za ponuditi. Nema baš restorana i uzelo mi je sat vremena da naÄ‘em negdje za pojesti uvečer. Ovo je opet kao vašar, kao pijaca na kojoj se većinom prodaju roba, japanke, naušnice i slični ukrasi... Što će deset trgovina koje prodaju različite, a opet iste zaštitne maske za mobitele? Blackberry je ovdje velika faca meÄ‘u "cellularima". Zašto nema trgovine u kojoj ću kupit pivo da šetam kao pravi Balkanac ulicom i pijem dok percipiram okolinu? Zašto na ulici mogu pojesti samo salmonelu, a ne normalan hamburger? O suvenirima, opet da se ne ponavljam...

Još iste večeri upoznao sam Alidia, koji me spaja s Pedrom koji će me sutradan voziti na tour po pustinji, plaži i poluotoku. Bit će to 30$, pa iako sam Caracas napustio s prosjekom od 8$/dnevno ovakve wannabe turističke destinacije pomalo razbijaju iluziju da ću u konačnici biti u okviru budgeta.

Pustinja koja je dio Nacionalnog parka Médanos de Coro je mala, ali prekrasna. S obzirom da mi je ovo prva pustinja koju sam vidio u životu, izdivljao sam se na pijesku kao malo dijete, a to ćete imati prilike vidjeti u konačnom videu o Venezueli. Pedro me vodio na plaže na stotinjak kilometara dugom poluotoku koje, ruku na srce, nisu ništa posebno nakon što sam vidio plaže na Kubi. Ono što je još vrijedno za spomenuti jer pomalo ostavlja bez daha su ružičasta slana jezera za proizvodnju soli te najsjevernija točka Venezuele na kojoj se nalazi svjetionik Faro del Cabo San Román s kojeg se u daljini vide otok Aruba i velika rafinerija. Pedro i ja smo se putem "nalizali kao zvijeri", a pijan mi je obećao sredit dobre cure, iako nisam od tih kome treba nešto srediti, već samo reći gdje se to skriva... No, uspio me je i "namazat" rečenicama da za vrijeme karnevala djevojke u toplessu plešu po tim istim plažama... Pričekao sam karneval koji dan da se uvjerim, ali jedna velika nula. Svašta čovjek izgovori i vidi kad je pijan... Razočarao si me Pedro, prijatelju stari...